Voditelj Ivan Roth

Formiranje Zbirke slikarstva 18. i 19. stoljeća započelo je u vrijeme kada su predmetne umjetnine bile dio fundusa Muzeja Slavonije. Odvajanjem Galerije slika 1954. godine od Muzeja Slavonije zbirka je također izdvojena i nastavlja opstojati kao dio fundusa Galerije slika, buduće Galerije (danas Muzeja) likovnih umjetnosti. Od samih početaka, jednako kao i danas, primaran način sakupljanja umjetnina unutar ove Zbirke jest dobročinstvom donatora i otkupom, a pozamašan broj umjetnina u Zbirci se našao konfiskacijom 1945. godine. Zbirka se konstantno obogaćuje novim akvizicijama, a trenutno broji 354 predmeta. 

Među sadržanim umjetninama prevladavaju djela nastala u 19. stoljeću u odnosu na ona 18. stoljeća. Vrijedan dio Zbirke čine nekada privatne umjetničke zbirke plemićkih obitelji (Pejačević, Hilleprand von Prandau, von Normann-Ehrenfels, Eltz) koje većinski sačinjavaju obiteljski portreti te vrijedne akvizicije koje su negda krasile rezidencije rečenih obitelji, mahom stranih umjetnika. Jedna takva, vrsnoga slikara visokoga bečkoga baroka Johanna Michaela Rottmayra Prijestolje milosti, nalazila se na oltaru dvorske kapele valpovačkoga dvorca i danas predstavlja jedan od najznačajnijih baroknih importa u kontekstu hrvatske povijesti umjetnosti uopće. Osim Rottmayra umjetnici 18. stoljeća zastupljeni u Zbirci su Ephraim Hochhauser, Johann Michael Millitz, Johann Weikert i dr. Među umjetnicima 18. stoljeća gotovo nema umjetnika koji su dugoročno djelovali u našem kraju, stoga su svakako značajni prinosi Zbirci i njezinoj vrijednosti dva djela lokalnog, „prvog osječkog baroknog slikara“, Paulusa Antoniusa Sensera.

Veliki dio djela 19. stoljeća ponovno vezujemo uz privatne kolekcije spomenutih slavonskih plemićkih obitelji kojima i dalje dominiraju obiteljski portreti. Također je mahom riječ o uvezenim umjetninama, autora Carla Rahla, Móra Thana, Franza Pitnera, Josefa Hoffmanna, Friedricha Liedera, Antona Zitterera i dr. Među njima posebno se ističe Friedrich Amerling čije se slikarstvo nalazi u samom vrhu europske umjetnosti 19. stoljeća. Djelić njegova opusa, portreti Alvine i Marijane Hilleprand von Prandau, čuvaju se u Zbirci. Ipak, od posebnog lokalnog i nacionalnog značaja svakako su djela tzv. Osječkog slikarskog kruga koje ova Zbirka baštini.

Osijek 19. stoljeća, usporedo industrijskom uzletu, bilježi veliku likovnu aktivnost, vrlo značajnu i jedinstvenu u kontekstu nacionalne povijesti umjetnosti. Neki od umjetnika koji su obilježili tadašnju osječku likovnu scenu su Franjo Pfalz, Josip Franjo Mücke, Franjo Ksaver Giffinger, Giovanni Moretti i Dimitrije Marković. Priličan broj njihovih djela jesu portreti imućnih osječkih obitelji (industrijalaca, poduzetnika, liječnika, odvjetnika,...) Mergenthaler, Gillming, Blau, Marković, Zanetti, Arno, Truhelka i dr. Osim njih, postojao je u tadašnjem Osijeku cijeli niz slikara, putujućih i stalno naseljenih, zabilježenih u povijesnim dokumentima, ali bez sačuvanih djela. U tako aktivnoj likovnoj sredini svoj je bitan doprinos dala i Osječka risarska škola i nekoliko njezinih učitelja među kojima se ističe Hugo Conrad von Hötzendorf te njegov učenik Adolf Waldinger. Obojica strastveni pejzažisti koja svojim djelima pristupaju vrlo studiozno, svojim su likovno-pedagoškim djelovanjem zadužili nacionalnu povijest umjetnosti, a Osječku risarsku školu učinili fenomenom. Slijedom svoje misije sakupljanja, ali i značaja koji Osječki slikarski krug ima u kontekstu nacionalne umjetnosti, Muzej likovnih umjetnosti s posebnom pažnjom sabire djela ovih umjetnika te je nezaobilazno mjesto svakog istraživanja hrvatske umjetnosti 19. stoljeća.

Ipak, svakako su najbrojnija djela još neutvrđenih autora. Daljnjim istraživanjima, svakodnevnim radom na zbirkama i njihovom prezentacijom javnosti obogaćujemo znanja i o tim umjetnicima, ulazimo im u trag i činimo ih „poznatima“. Zahvaljujući svim umjetnicima zastupljenima u Zbirci, ona je nezaobilazna postaja svakog pregleda umjetnosti 18. i 19. stoljeća na tlu Hrvatske.