Voditelj Daniel Zec
U odnosu na zbirku slika, grafika i crteža (XVIII, XIX. i XX. stoljeća) zbirka kiparstva osječkog Muzeja je mnogo skromnija po obimu i stilsko-tematskoj raznovrsnosti. Ipak, unutar gotovo dvije stotine skulptura, koliko ih ima u zbirci, nalazimo zanimljive cjeline i nadasve pojedinačno vrijedne primjerke pojedinih umjetnika. Nadalje, zbirka je raznovrsna po tipovima skulpture, od portretne i spomeničke plastike do skulptura slobodnih formi. Kronološki okvir zbirke je od početka 19. stoljeća do danas. Nažalost, ovaj široki vremenski okvir nije popunjen primjercima skulpture kao rezultatom jedne sustavne selekcije. Neravnomjeran je odnos između pojedinih stilskih i tematskih cjelina, što zbirku predstavlja kao nekoherentnu kolekciju bez kronološkog kontinuiteta. Tome nije ni zamjeriti jer sam Muzej nema dugi vijek postojanja, tako da zbirka nije imala uvjete za ostvarivanje selektivnog kontinuiteta. Imajući u vidu sve važne činioce koji utječu da jedna selekcija bude pozitivna, što je uvjet dobre zbirke, tek u zadnje vrijeme provodi se princip selekcije, no nažalost u preskromnom obimu otkupa, pogotovo prema djelima suvremenog stvaralaštva.
Uz navedene, tzv. negativne značajke, zbirka ipak ima svojih posebnosti i vrijednosti. One proizlaze iz vrijednosti i zanimljivosti manjih cjelina koje predstavljaju pojedine umjetnike, te pojedinačno vrijednih primjeraka, posebno iz perioda hrvatske umjetnosti između dva rata. U tom smislu za istaknuti je dio opusa lve Kerdića, medalje i plakete, te kolekciju skulptura našeg najpoznatijeg kipara naivca Petra Smajića. Ove kolekcije, stjecajem sretnih okolnosti sustavno su skupljane te predstavljaju najvrjedniji dio zbirke. Tome treba pripojiti i cjeline osječkih kipara (Živić, Švagel-Lešić, Leović), što na neki način profilira osnovni koncept prošlog, ali i budućeg sustava formiranja zbirke, te obuhvatiti medalje i plakete, osječke i regionalne kipare te posebno vrijedne pojedinačne primjere najšireg okvira.
Muzej posjeduje i skulpture Oskara Nemona, u Hrvatskoj gotovo nepoznatog kipara koji je sredinom 20-ih napustio Osijek, a život je proveo u Londonu kao ugledni kipar. Poseban problem koji se odnosi na temu cjeline u zbirci, jest skupina skulptura tzv. Nepoznatnih autora, kojih je zapravo i najviše, 28 komada. Kako se u toj cjelini nalaze skulpture najrazličitijeg tematskog, stilskog i vrijednosnog spektra, problem njihove atribucije je otvoren i značajan utoliko više što je za pretpostaviti da je moguće doći do zanimljivih otkrića.
Skulpture izuzetne vrijednosti pripadaju kategoriji pojedinačnih primjeraka istaknutih kipara. U tom smislu treba istaknuti spomeničku skulpturu Roberta Frangeša Mihanovića, Spomenik palim borcima 78. pukovnije (1894.), bez sumnje najvrednijem djelu u zbirci. Ponovno u svojoj izvornoj, spomeničkoj funkciji, ovo djelo je antologijski primjer hrvatske moderne skulpture.
U red ovih posebno vrijednih djela zbirke, ubrajamo i skulpturu Majka i dijete lvana Meštrovića, Tifusari Vanje Radauša te nekoliko djela suvremenih autora (Radovani, Sikirica, Ružić). Između ovih djela, manjih cjelina i pojedinačnih primjeraka, nalazi se čitav niz skulptura što su pod različitim okolnostima došle u zbirku. Njihova stilska i kronološka rasutost nije prepreka da utvrdimo kako zbir svih zajedno daje vrijedan rezultat.
Zbirka kiparstva u svom najvećem dijelu locirana je u Muzejskom depou. Ipak, našlo se načina da se skulpture, kojima je to svojstveno po plastičkom karakteru, stave u javni prostor - vanjski i gradski prostor. Tako je već spomenuta skulptura Roberta Frangeša Mihanovića postavljena u Parku kralja Držislava, a rad lvana Sabolića Picasso u otvoreni gradski prostor, Šetalište kardinala F. Šepera. Ova skulptura, nakon dugogodišnje pohrane u galerijskom depou, od 1967. godine, nalazi se danas u javnom, gradskom prostoru, što praktično znači da je postala spomenik.Taj čin, osim što je skulpturu priveo javnom uvidu i oplemenio gradski prostor djelom pristojne plastične vrijednosti i atraktivnog spomeničkog značenja, doveo je i samu skulpturu željenom cilju njenog primarnog značenja da bude, ipak, spomenik. Istina je da je kipar Sabolić radio atelijerski rad, ali je skulptura tako plastički koncipirana da nadilazi recepciju u galerijskom postavu, izražavajući potrebu za vanjskim prostorom i novim plastičkim značenjem, spomeničkim. Tako je započeo proces kome teži svaka zbirka skulpture, stavljanje eksponata, koliko je to moguće po njihovom plastičkom karakteru, u javni i otvoreni prostor. Želja je Galerije da se u budućnosti u parku ispred Galerije formira Park skulpture. Na taj način zbirka bi bila dana na uvid javnosti, a same skulpture dobile bi prostor u kome bi zapravo živjele svoj pravi, skulpturalni život.
