Zemlja će jednom biti Sunce

četvrtak, 12. ožujka 2020. u 19.00

 

Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku predstavlja samostalnu izložbu Davora Sanvincentija Zemlja će jednom biti Sunce koja se otvara u četvrtak, 12. ožujka u 19.00 sati. Kustos izložbe je Valentina Radoš, viša kustosica MLU.

Projekt je ostvaren u sklopu izložbe 26. slavonski biennale – Ravna ploča (održana u Muzeju likovnih umjetnost 2018. – 2019. godine) čiji je Ocjenjivački sud odabrao rad Davora Sanvincentija Skoro ništa: i dalje noć za Nagradu Vlastimiru Kusika - samostalna izložba u produkciji MLU u 2020. godini. Izložba se sastoji od ukupno osam radova od čega se uz recentna ostvarenja umjetnika, također predstavlja novo-producirani ciklus koji će osječka publika premijerno vidjeti.

Davor Sanvincenti / 1979 / multimedijalni je umjetnik čije se područje djelovanja nalazi u fenomenologiji audiovizualnog i antropologiji vizualne kulture, uz fokus na propitivanje različitih stanja i oblika ljudskih osjeta i percepcija. Djeluje u medijima filma i videa, fotografije, fizičke svjetlosne i zvučne instalacije te audiovizualnog performansa. U radovima se bavi konceptom iluzije, istražujući moguće granice percepcije te konstrukcije iskustva. Dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Nagrada Radoslav Putar (2010.) za najboljeg umjetnika do 35 godina i HT nagrade (Muzej suvremene umjetnosti i Hrvatski Telekom, 2008. i 2017.). Izlagao je na brojnim međunarodnim izložbama i festivalima, poput Device Art Triennale, Montreal; International Film Festival Rotterdam; 28. Muzički biennale Zagreb; Rencon - tres Internationales Paris/ Berlin/Madrid; LOOP, Barcelona; 25 FPS, Zagreb; World Film Festival, Bangkok te na lokacijama poput Centre Georges Pompidou, Pariz; ZKM, Karlsruhe; Lincoln Center, New York; Universalmuseum Joanneum, Graz; Museo de Arte Contemporanea, Oaxaca; Camera Austria, Graz; FRAC Pays de la Loire, Carquefou; La Triennale, Milano; NIU, Barcelona; Filmoteca Española, Madrid; Glassbox, Paris; Haus der Kulturen der Welt, Berlin. Njegovi su radovi dio javnih zbirki u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, FRAC Pays de la Loire – Carquefou, Muzej Lapidarium – Novigrad te Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb. Njegov posljednji rad – skulpturalni objekt u pejzažu – “Puli málina”, trajno je postavljen na lokaciji Lovranske Drage.

 Zemlja će jednom biti Sunce, bit će dovoljna iskra.

Ljudski napredak i ekologija ne dijele istu prirodu. Tako glasi uvodna rečenica koju je Davor Sanvincenti napisao o svom novom radu Mjesta koja ćemo disati. Čitajući te riječi – svega ih je pola šačice, a obuhvaćaju cijelu našu zbilju – misli neodoljivo poprimaju boju sjete. Mjesta koja ćemo disati zapravo su mjesta budućnosti, mi ih tek zlokobno naslućujemo, mjesta koja su ogoljena od (strane) ljudskog življenja, zbog ekološke katastrofe koja nam je možebitno suđena. Brisana je to ploha, laštena pozadina medalje ljudske grabežljivosti. Je li klimatske promjene i njihove neizbježne posljedice za prirodno okruženje svih bića, pa i ono ljudsko, moguće preduhitriti i usporiti ako smo voljni adaptirati svoje apetite? Je li ta i takva perspektiva dovoljna da svi mi napravimo iskorak izvan granica moderniteta i suvremenog komfora? Rad je u nastajanju i sastoji se od serije digitalnih kolaža, snimljenih polaroidom, koji prikazuju začudne prirodne ljepote, mjesta u isto vrijeme stvarna i nestvarna, kao naslikana rukom baroknog majstora koji svojim umijećem oku i umu otvara fizičke svodove nebeskih prostranstava, ali i s gorkim okusom katastrofe. Uz polaroide, dva se šesnaestmilimetarska filma, fragment zima i fragment ljeto, projiciraju na prazna slikarska platna. U prvome, zimi, gledamo šumovit pejzaž, pokraj jezera, nejasnih obrisa i kroz gust snijeg koji pada. U jednom se trenutku pojave osamljeni šetač i njegov pas, gledamo ih dok odlaze nama nevidljivom stazom, brzim hodom. Vjetar se glasno sam sa sobom prepire na koju stranu da puše, grane drveća saginju se i opet vraćaju kao u plesu kroz padajući snijeg. Odjednom rez i kadar iz bližeg rakursa. Sada gledamo muškarca (možda je to isti čovjek?) kako se probija kroz padajući snijeg, pogrbljen i s teretom na leđima. Čini se da nosi sijeno. Možda ogrjev…? Jedna mu ruka pridržava teret, druga planinarskim (skijaškim?) štapom održava koncentraciju i stabilnost hoda. U prirodi, u borbi za sebe protiv prirode. Video odaje minimalan pokret čovjeka u borbi, gotovo trzaj. Ili mali korak. Preživljavanje. S projekcije filma na praznom, snježnobijelom slikarskom platnu, oko prelazi na riječi koje je umjetnik rukom ispisao na zid muzejske dvorane:
Nakon 57 dana hodanja koraci su bili sve kraći.
Osjećam da sam daleko od gostoljubivog mjesta, da sam već prošao točku, stigavši do mjesta odakle se ne mogu vratiti.

Iz predgovora kataloga kustosice izložbe Valentine Radoš

 

 

03

Projekt "Mjesta koja ćemo disati" zamišljen je u začetku kao serija slika (polaroida), imaginarnih, nepostojećih mjesta koja su nastala uslijed ekoloških katastrofa. Mjesta bez gradova, gradovi bez ljudi. To su svojevrsne bilješke o budućnosti. Tehnika je digitalni kolaž naknadno sniman polaroidom, stvaranje nemoguće situacije, spajanje realnih mjesta sa mjestima prirodnih katastrofa. Ovi su polaroidi tek skice za početak cijelog projekta (do 40 slika) koji bi u svojem razvoju dohvatio i 16mm film, u formi tekuće fotografije. "Mjesta koja ćemo disati" poziva i izaziva publiku da razmišlja i promišlja o alternativnim načinima gledanja i akcijama vezano na stanje održivosti habitata.

 

 

Davor Sanvincenti O 05 EXTRA photo Tjasa Kalkan


"Krenimo od premise da je Svemir sve. On je ukupnost svega što postoji, uključujući sav: prostor, vrijeme, materiju, energiju i sve iza toga. On krije nedostižne istine, nedohvatljive granice, u svojoj svemoći on krije i svjetlost i tamu, tišinu i zvuk.
Interaktivu prostorno-zvučnu instalaciju Davor Sanvincenti gradi upravo na tragu promišljanja Svemira u odnosu na čovjeka, postavljajući u njoj vertikalnu smjernicu iščitavnja značenja te povezivanja i zatvaranja kruga između nas i Svemira. Pojam (empty set, prazni skup) u matematičkoj teoriji skupova predstavlja jedinstveni skup koji ne sadrži nijedan element, on je istovremeno i otvoren i zatvoren, on je sve i ništa, baš kao i Svemir. Instalacija je naručena za Muzički biennale Zagreb i predstvalja svojevrsni nastavak ranije započetog proučavanja odnosa zvuka i prostora, materijalizacije šumova, konkretno lokalizacije beskraja zvukova svemirskih prostranstva. Ideja rada počiva na kontrapunktu, na suprotnostima koje se uzajamno nadopunjuju i u konačnici čine cjelinu. Prostor galerije autor puni prazninom. Tišina nas uvlači u sebe samu. Na mjesto horizonta, koji dijeli nebo i Zemlju, autor postavlja maslinu za svjedoka vremena. Ostavljen sam, izdvojen iz mase, posjetitelj dopušta zvuku vjetra, zvijezda, valova i konstelacija da obuzme prostor.
Znanstvenici Sveučilišta u Birminghamu, mjereći promjene u svjetlosti zviježđa Gemma, otkrili u još prije nekoliko godina da zahvaljujući tzv. „starquakes“ (zvjezdanim potresima) koji rezorniraju od površine do jezgre, zvijezda može vibrirati poput glazbenog instrumenta stvarajući harmonični šum. Utvrđen je odnos veličine i zvuka - što je zvijezda veća frekvencija je niža, dok vibracije uzrokuju širenja i kontrakcije koje rezultiraju u obliku treperujućeg svjetla. U svojom novom radu Sanvincenti nastavlja istraživanje odnosa treperavih prostranstva zvjezdanih šumova i opipljive realnosti svijeta oko nas gradeći kontrapunkt zvuka i tišine. Interaktivna instalacija sastoji se od reza debla drevne istarske masline, ispolirane japanskom tehnikom otkrivanja godova. Svaki god svjedok je vremena i zalog novog putovanja. U razgranatosti debla masline, koja i sama čini svojevrsno sazviježđe, jasno vidimo vrijeme odluke jednog drveta. Između godova autor perforira one konstelacije zviježđa koje su bile vidljive u trenutku kad je maslina dopustila rez. Punjene korijenom iste masline, konstelacije ostvaruju potpunu vertikalizaciju, povezanost najdubljeg s najvišim, znanog i nepoznatog, reza na rezu. Posjetitelj je pozvan da nježnom gestom pređe preko vremena jednog stabla te tako aktivira zvukove, šumove i hramonije prirodnih zvučnih zapisa ukorijenjenih među godovima. Njihovom aktivacijom u prostor se ultrasoničnim zvučnicima isprepliću i odašilju valovi snimljeni zvučnim sondama NASAe i terenskih snimki izvornog područja masline. Zvuk usmjereno putuje prostorom galerije stvarajući individualizirano iskustvo slušanja, ovisno o poziciji.
Nastalo iskustvo u osnovi je iskonski šum Svemira, to je harmonija beskraja, kontrapunkt tišine i šuma, bez naknadnih intervencija i klasičnih glazbenih pravila.
Dodir postaje simbolička poveznica kontrapunkta, dodir nečujnog!"


Karla Pudar

 

Davor Sanvincenti O 06 EXTRA photo Domagoj Blazevic

 

12

13