(Vinkovci, 21. VIII. 1913. – Pariz, 23. XI. 1995.)

Završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1937. u klasi Vladimira Becića. Usavršavao se u Parizu, kamo će se u konačnici i preseliti (1948.), i u Firenci, gdje je izlagao na mnogim izložbama. U Parizu je, uz umjetnički angažman, djelovao kao tajnik društva Art brut te kao kustos i konzervator Zbirke Art brut (do 1975.). U prvoj fazi stvaralaštva prisutni su utjecaji realizma i postimpresionizma u tradiciji hrvatskog modernog slikarstva, a u kasnijim se fazama, poput one pariške i talijanske (1939. – 1948.), okreće slobodnijem pristupu u organizaciji kompozicije i prostora, uz prisutnost nadrealnih elemenata. Kompoziciju gradi mrljama i bojama, svodeći oblike na primitivne aluzije (ostavlja dojam infantilnosti). Krajem 1940-ih priklanja se art brutu i profilira se u jednog od najistaknutijih predstavnika tog slikarskog smjera. Registar boja svodi na smeđe tonove, u crtežu imitira dječje šaranje po zidovima čime evocira arhetipska sjećanja i osjećaje. Od pedesetih i tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća smiruje svoj umjetnički izričaj, slike mu postaju intimnije i poetičnije. Uz slikarstvo, bavio se ilustracijom, kiparstvom i grafičkim dizajnom. Prema Kopačevoj slici Slavonija (1947.) R. Labaš izradio je 1989. svečani zastor osječkoga HNK-a.

LIT.: Tonković (1986.); Rauter Plančić (1997.); Zidić (2016.); Šeparović, Tomić (2009.); „Slavko Kopač“; „Dubuffet“