(Glina, 16. III. 1893. – Zagreb, 8. VII. 1971.)

Pohađao predavanja večernjeg akta u klasi Roberta Auera na Privremenoj visokoj školi za umjetnost i umjetni obrt 1910., a 1911. odlazi u München i studira slikarstvo na Akademiji u klasi H. Knira i P. Holma. Uz studij slikarstva, sluša predavanja iz povijesti umjetnosti. Radi kao likovni pedagog u srednjim školama u Petrinji i na Sušaku. Redoviti je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti (1939. – 1946). Izlaže na izložbama Proljetnog salona u Zagrebu (1916., 1919.) i Osijeku (1920.), a priređuje i nekoliko samostalnih izložbi u Zagrebu. Od 1965. redovito izlaže na Zagrebačkom salonu. Putuje Europom, Južnom Amerikom i sjevernom Afrikom. Na putovanjima radi crteže, akvarele i bilješke koje kasnije objedinjuje u knjigu pod nazivom „Ljudi, krajevi, beskraj“ (1971.). U ranom periodu Šulentićevo slikarstvo nosi odlike sezanizma, kubizma i ekspresionizma te novog realizma. Od kraja 1930-ih u krajolicima, mrtvim prirodama, portretima i aktovima ostvario je koloristički intimizam, ali i djela u kojima subjektivni realizam ustupa mjesto fovističkoj žestini. Nakon umirovljenja 1954. slijedi najplodnije slikarsko razdoblje, koje obilježava reduktivna sinteza motiva i kromatska izražajnost. Krajem 1960-ih za franjevačku crkvu na Ksaveru izrađuje ciklus fresaka sa sakralnim motivima.

LIT.: Grum (1972.); Babić (2002.); Zidić (2006.); Vuković (2011.); „Šulentić“