Mór Than
Predaja prstena sv. Marka duždu (kopija prema Parisu Bordoneu)
oko 1858. godine
ulje na platnu

Mór (Moritz) Than (Apáti) (Bečej, 1828. – Trst, 1899.) je jedna od središnjih ličnosti mađarskog slikarstva XIX. stoljeća. Studirao je pravo u Pešti, a tijekom studija je učio slikarstvo kod Miklósa Barabása. Nakon Mađarske Revolucije opredjeljuje se za slikarstvo; upisuje bečku Akademiju 1851. godine, a godinu nakon školu Carla Rahla. Kratko putuje u Pariz, potom u Italiju, Njemačku, Francusku i Belgiju, a 1860. godine vraća se u Peštu. Tamo otvara atelje i ostvaruje pozamašnu djelatnost. Pred kraj života postaje kustos Mađarskog nacionalnog muzeja i obnaša dužnost ravnatelja Državne galerije.
Njegova slika „Predaja prstena sv. Marka duždu“ jest kopija istoimene slavne slike mletačkog renesansnog slikara Parisa Bordonea. Prikazuje legendu o prstenu sv. Marka; legenda kaže kako su neimenovanog gondolijera jedne noći probudila tri stranca dok je spavao u svojoj gondoli. Dvojica od njih izgledali su kao vojnici dok je jedan imao „bradu apostola“ i izgled visokog crkvenog dostojanstvenika. Zahtjevali su da ih gondolijer odveze do otoka Lido, što on i čini. No, kada krenu nađoše se u oluji; mirno more postade iznimno valovito, valove obasja zlokobna svjetlost, a iz pravca Lida ugleda gondolijer grozomorne duhove zla i ribolika ljudska stvorenja. Njihovo jurišanje u pravcu Venecije popraćeno je velikim valovima iz kojih frcaše iskre, a glasno zviždanje i đavolji smijeh miješali su se za zvukovima oluje. Odjednom, na zaprepaštenje gondolijera, njegova tri suputnika stanu se boriti s nemanima. Borba je trajala dugo, kako jedna neman bi poražena, pojavi se nova, ali svaka eksplodira u borbi s nepoznatim putnicima. Kako eksplodira zadnja neman, tako se i bonaca vrati u venecijansku lagunu. Gondolijer ih u tišini vrati na mjesto polaska kad se onaj neznanac nalik svetačkoj figuri obrati gondolijeru i reče; „Ja sam Sveti Marko, zaštitnik Venecije. Saznao sam da se danas okupljaju vragovi na otoku Lido i planiraju razoriti katoličku Veneciju. Odlučio sam ih u tome spriječiti uz pomoć moje pratnje, sv. Jurja i sv. Teodora. Kao zahvalu dajem ti svoj prsten; ti ga daj duždu, a zauzvrat bit ćeš nagrađen zlatom.“ Thanova slika je dio tzv. podgorčke zbirke, naručili su ju grofovi Pavao i Alvina Pejačević za svoju rezidenciju u Podgoraču. Danas je ona u posjedu Muzeja likovnih umjetnosti, a u privatnom vlasništvu gospodina Georga Pereire-Arnsteina.

Johann Franz Michael Rottmayr
Prijestolje milosti, 1730.
ulje na platnu 

Johann Franz Michael Rottmayr von Rosenbrunn (Laufen an der Salzach, 1654. – Beč, 1730.) je jedan od vodećih predstavnika baroknoga stila uopće. Interes za slikarstvom vjerojatno nasljeđuje od majke. Početkom 70-ih godina XVII. stoljeća prima prvu profesionalnu slikarsku poduku kod Johanna Franza Peretha u Salzburgu, nakon čega, 1674. godine, odlazi kod slikara Johanna Carla Lotha u Veneciju gdje ostaje 13 godina. Po povratku u Salzburg gotovo odmah dobiva narudžbe s najviših instanci, postaje dvorski slikar te započinje njegova vrlo produktivna karijera. Seli se u Beč sa suprugom i djecom 1698. godine, slika za aristokraciju i vladare te dobiva plemenitašku titulu i naslov von Rosenbrunn 1704. godine. Djelima zidnoga slikarstva biva obilježen i prepoznat u struci, iako su u njegovu opusu itekako brojniji crteži i djela štafelajnog slikarstva (mahom oltarne pale velikih formata). Preminuo je od srčanog udara tijekom oslikavanja kupole crkve sv. Karla Boromejskog u Beču.
Slika „Prijestolje milosti“, koju je naručio Petar II. Antun barun Hilleprand von Prandau za oltar dvorske kapele valpovačkog dvorca, jedna je od najznačajnijih umjetničkih narudžbi ove obitelji i jedan od najreprezentativnijih umjetničkih importa u ovom dijelu nekadašnje Monarhije. Obzirom da je slika nastala u godini slikareve smrti, pretpostavka je da u oslikavanju većinski sudjeluje njegova radionica. „Prijestolje milosti“ jest trijumfalni prizor u sakralnoj umjetnosti koji slavi temeljnu istinu kršćanstva – Presveto Trojstvo.
Danas je slika u posjedu Muzeja likovnih umjetnosti, a u privatnom vlasništvu gospodina Georga Pereire-Arnsteina. 

Johann Baptist Clarot prema Franzu Zelleru Edleru von Zellenbergu
Karusel u Retfali, 1841.
litografija

Karusel je ceremonijalna igra u konjičkom sportu u kojoj konjanici izvode različite figure. Jednu takvu igru priredila je obitelj Pejačević na retfalačkom posjedu 22. travnja 1841. godine i dala ju ovjekovječiti. Unutar središnjeg polja sudionici karusela izvode figure podižući sablje i koplja u zrak te nasrću jedni na druge. Uokolo središnjeg prizora još je šest manjih koje s viticama dekoriranima sabljama i kuburama čine dekorativni okvir. Zanimljivo je da su konjanici odjeveni u orijentalnu odjeću te se koriste i takvim oružjem. Na poleđini je bio apliciran papir, odvojen restauracijom, sa skicama pojedinog konjanika i njegovim imenom. Grafika je u muzej došla konfiskacijom 1948. godine iz Našica.

Hugo Conrad von Hötzendorf
Kolođvar, 1852.
ulje na platnu

Hugo Conrad von Hötzendorf (Darda, 1807.? – Osijek, 1869.) bio je osječki slikar i crtač. Prve likovne poduke primio od oca Franje, učitelja Gradske risarske škole. Od 1836. godine školuje se u Beču. Kratko je bio učitelj crtanja u Rumi (1838./39.) nakon čega se vraća u Osijek i pomaže ocu u risarskoj školi. Nakon očeve smrti 1841. godine postaje redovni učitelj Gradske risarske škole. Među njegovim učenicima su Adolf Waldinger i Iso Kršnjavi. U osječkoj Tvrđi imao atelje, a od 1867. godine vodi i privatnu crtačku školu. Na Gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1864. godine izlagao mapu crteža.
Hötzendorf je jedna od najjačih sila slikarstva XIX. stoljeća u povijesti hrvatske umjetnosti. Osijek uopće je u periodu njegova djelovanja bio vrlo značajan umjetnički centar. Slovio je kao sjajan pedagog te je upravo stoga najzapaženiji njegov angažman u Gradskoj risarskoj školi. Bio je pejzažist, često boravi i slika u prirodi, ali ne zadovoljava se pukim prikazom krajolika; uvijek mu dodaje vrlo ekspresivnu dinamiku likovnih elemenata zbog čega njegova djela odišu romantičarskim duhom, sjetom, tugom, nostalgijom i nemirom. Istim principom pristupa slici „Kolođvar“ kojom prikazuje istoimenu ruševinu nedaleko Čepina. Njegov slikarski opus još uvijek nije dovoljno istražen i valoriziran, a djela njegove ruke nalaze se uglavnom u privatnim zbirkama te javnima u Osijeku i Zagrebu. Muzej likovnih umjetnosti, osim ulja, baštini i pozamašnu kolekciju njegovih crteža okupljenih u Zbirci crteža i grafika XVIII. i XIX. stoljeća.

Adolf Waldinger
Slavonska šuma, 1866.
ulje na platnu

Adolf Waldinger (Osijek, 1843. – Osijek, 1904.) je osječki slikar i crtač, jedan od najznačajnijih predstavnika tzv. Osječkog slikarskog kruga XIX. stoljeća. Učenik je Huge Conrada von Hötzendorfa; završava školu 1861. godine, a 1862. godine upisuje bečku akademiju koju napušta sljedeće godine. Zadržava se u Beču do 1868. godine gdje radi u ateljeima Jana Nowopatzkog, Josepha Selenyja i Gottfrieda Seelosa nakon čega putuje po Austriji, Južnom Tirolu, Bavarskoj i sjevernoj Italiji. Bezuspješno se natjecao za mjesto učitelja crtanja u Opavi, Sarajevu i nekoliko puta u Osijeku. U međuvremenu je kratko (1872.-1878.) radio kao učitelj na Maloj realci u Osijeku te konačno biva angažiran kao učitelj crtanja na Gornjogradskoj šegrtskoj školi u Osijeku 1896. godine. Umro je, pomalo zaboravljen, u bijedi u Osijeku.
Adolf Waldinger Osječanima je vrlo dobro znano ime. Jedan je od naših najznačajnijih umjetnika XIX. stoljeća. Ono što je manje poznato je da je ovaj slikar živio prilično skromno, a posljedica toga je mali broj njegovih ulja na, tada skupocjenom, platnu. Stoga su njegova ulja mahom malog formata i pretežno slikana na papiru ili drvu. Bio je vrlo predan slikar i izrazito studiozan crtač – svakoj njegovoj slici prethodile su brojne skice, studije i crteži, pretežno autohtonog slavonskog bilja. Među malobrojnim Waldingerovim slikama koje Muzej likovnih umjetnosti baštini, daleko su brojniji upravo crteži koji su okupljeni u Zbirci crteža i grafika XVIII. i XIX. stoljeća, većinu kojih je muzeju darovala umjetnikova kći.

Franjo Pfalz
Glava djeteta, oko 1838.
ulje na platnu

Franjo Pfalz (Slovinsk, 1812.? – Osijek, 1863.) je pripadnik Osječkog slikarskog kruga. Rodom iz slikarske obitelji, podrijetlom iz Egera u Češkoj. Prvi član obitelji koji dolazi u Osijek je Gottfried Pfalz, Franjin otac, od kojega je i primio prve slikarske poduke, a nakon očeve smrti zabilježen je kao učenik Ivana Gastoa. Akademiju u Beču upisuje 1837. godine koju napušta dvije godine kasnije zbog loše materijalne situacije. Nakon povratka u Osijek bezuspješno traži izvor zarade, dobiva tek poneki angažman. Umire u neimaštini od upale pluća. Sačuvano je nekoliko portreta i sakralnih kompozicija u župnim crkvama (Petrijevci, Gundinci, Babina Greda).
Zanimljiva je pojava da u Osijeku tijekom XIX. stoljeća djeluju dvije značajne umjetničke obitelji – osim, poznatije, obitelji Hötzendorf tu djeluju otac i sin Pfalz. Život Gottfrieda Pfalza nam je slabo poznat, a njegov opus potpuno nepoznat, dok su život i djelo njegova sina, Franje, ostavili puno više traga. Sva njegova poznata djela su portreti i slike sakralne tematike. Svoja djela slika u duhu bečkog akademizma, naginje stilu bidermajera unoseći tek natruhe romantizma. Njegove slike, uz one koje Muzej likovnih umjetnosti baštini, krase i oltare u crkvama u Petrijevcima, Gundincima i Babinoj Gredi.

Carl Rahl
Odisej među Feačanima, 1856.
ulje na platnu

Carl (Karl) Rahl (Beč, 1812. – Beč, 1865.) je bečki slikar, sin grafičara Carla Heinricha Rahla. Bio je student bečke Akademije gdje je sa samo 19 godina nagrađen prestižnom nagradom Reichel. Nakon studija putuje Europom te se 1836. godine zaputio na Apeninski poluotok; do 1843. godine proučava i uči na djelima rimskih i mletačkih slikara. Vraća se u Beč te će sljedećih nekoliko godina zarađivati slikanjem portreta putujući Europom. Izabran je za profesora bečke akademije 1850. godine odakle je otpušten sljedeće godine. Potom osniva privatnu školu koja će ubrzo doseći zavidnu razinu i veliku produktivnost; neki od njegovih učenika su Eduard Bitterlich, Karl Lotz i Mór Than. Pred kraj života (1863.) ponovno je izabran za profesora Akademije u Beču.
Carl Rahl na ovom platnu monumentalnih dimenzija prikazuje scenu iz Homerove „Odiseje“, odnosno trenutak za vrijeme večere na dvoru kralja Alkinoja u kojem je Odisej zaplakao na Demodokovu pjesmu o Troji. Vidjevši emotivnog Odiseja Alkinoj podignutom desnicom zaustavlja Demodokovu pjesmu. U središtu prizora smješteni su glavni protagonisti događaja, krajnje lijevo slijepi Demodok na liri, zatim stojeće figure Alkinojevih žene i kćeri, Alkinoj na prijestolju s podignutom rukom i pogleda uperena u skrušenog i uplakanog Odiseja. Uz njih, tu je smještena nekolicina likova, uglavnom znatiželjnih pogleda prema strancu, Odiseju, čije će podrijetlo upravo saznati. Slikar prizor smješta u idealiziranu antičku građevinu.
Sliku su naručili Alvina i Pavao Pejačević za svoju rezidenciju u Podgoraču. Danas je slika u posjedu Muzeja likovnih umjetnosti, a u vlasništvu gospodina Georga Pereire-Arnsteina.

Josip Franjo Mücke
Poluakt žene, 1865.-1875.
ulje na platnu

Josip Franjo Mücke (Nagyatád, 1821. – Pečuh, 1883.) je pripadnik Osječkog slikarskog kruga. Prvi poznati podaci bilježe ga na Akademiji u Beču, na tečajevima profesora Josepha Mösmera i Leopolda Kupelwiesera. Akademiju završava 1843. godine, a iste godine izrađuje oltarnu palu za kapelu Žalosne Gospe u Vukovaru, nakon čega su uslijedile narudžbe slavonskih plemićkih obitelji, pretežno obitelj Eltz. Seli u Osijek 1860. godine, zatim u Zagreb 1865. godine gdje dobiva velike narudžbe, uglavnom portreta i povijesnih prizora. Konačno, 1875. seli u Pečuh gdje do kraja života bilježi veliku umjetničku aktivnost.
Karijerni uzlet doživljava već za djelovanja u Vukovaru kada njegovi naručitelji postaju grofovi Eltz. Ubrzo su uslijedile narudžbe obitelji Pejačević i von Normann-Ehrenfels te imućnih osječkih građanskih obitelji. U svega pet godina, koliko živi u Osijeku, uvelike je obilježio lokalnu povijest umjetnosti. Nakon preseljenja u Zagreb naslikao je nekoliko prizora iz hrvatske povijesti, izdao je i seriju litografija iste tematike te će ostati zapamćen kao utemeljitelj historijskog slikarstva u nas. Zanimljivo, iako je izgradio prilično zvučno ime u domaćim kulturnim krugovima, nije bio previše omiljen Josipu Jurju Strossmayeru i Izidoru Kršnjaviju, dvjema pokretačkim silama hrvatskog umjetničkog stvaralaštva. Nakon preseljenja u Pečuh nastavlja nizati uspjele angažmane za Crkvu, kler i ugledne obitelji. Za vrijeme oslikavanja crkve liceja u Pečuhu 1879. godine Mücke je pao s ljestava nakon čega često pobolijeva te, vjerojatno od posljedica pada, umire četiri godine kasnije.

Ivan Faktor
Kangaroo court, 2005./2007.
fotografija na aluminiju

Film Fritza Langa M – Eine Stadt sucht einen Mörder iz 1931. godine snimljen je prema stvarnom događaju u kojem je jedan cijeli grad paraliziran i u strahu od haranja pedofilskog djecoubojice (Duesseldorf). U filmu, nakon što su se sudbene i policijske vlasti pokazale nesposobnima uhvatiti psihopata, berlinski se kriminalni polusvijet udružuje u potrazi, u hvatanju i konačno, - u suđenju - ubojici. Sude mu impromptu procesom, koji se u engleskom jeziku naziva kangaroo court što, prema Black-ovoj enciklopediji znači „pojam koji opisuje lažirani pravni postupak u kojemu se prava neke osobe potpuno zanemaruju i u kojemu je rezultat već predodređen zbog pristranosti suda ili sudbene vlasti“. Faktorov Kangaroo Court je multimedijalni rad koji se sastoji od crno-bijele fotografije velikog formata, dvije projekcije filmskog materijala nastalog tijekom produkcije rada, serije foto-portreta i filma. Radi se o rekonstrukciji, besprijekornom simulakru dokumentarne fotografije s Langova filmskog seta - Faktor do savršenstva izvodi sliku koja se sastoji od točno 177 „porotnika“ (i jednog psa), dodijelivši uloge povećem broju umjetnika, kustosa, prijatelja i članova obitelji. Fotografija respektabilnog formata (400 centimetara dugačka) konfrontira promatrača, nijemi pogledi prijekorno nam sude jer nas je Faktor smjestio u subjektivni kadar ubojice. Tko je zapravo osuđen? I za što? Jeli je to Langov djecoubojica, ratni agresor, Grad koji svoju djecu proždire, društvo kao takvo…? Pred prijekim sudom se nalazimo svi, jedina nam je obrana da se ne osjećamo krivima. Ili? Kroz oko Faktorove kamere gledamo, kako sebe tako i druge. Leonida Kovač označuje Kangaroo Court kao metasliku unutar koje nam je moguće čitati stvaranje Novog svjetskog poretka. Zaista, u razdoblju biokibernetičke reprodukcije postajemo piksel jedne velike slike, okrutno iskrene u sinkronoj i oštroj rezoluciji.

 Davor Vrankić
Silent dancer, 2012.
olovka

„Posljednjih dvadeset godina radim crteže koristeći grafitno olovo 0,9 2B, pretežno u velikom formatu. Korištenjem ove osnovne tehnike, cilj mi je što potpunije iskoristiti njezin učinak. Bez korištenja bilo kakvog modela ili skice, moja je namjera stvoriti neku vrstu virtualne slike koristeći sva vizualna iskustva koja sam usvojio iz klasičnog slikarstva, crtića, kina, video zapisa i fotografije. Povezujem okvir za sliku iz kina i iskrivljene objektive kamere do flamanskog slikarstva. Mali potezi u crtežu, dok evociraju svojstva starih gravura, također citiraju crno-bijele fotografije ili kinematografiju. Rezultat je slika koja djeluje gotovo stvarno, ali je u potpunosti izmišljena, spajajući logiku sintetičkih slika s klasičnim crtanjem. razvijam svoju tehniku prema gotovo fotorealističnom izričaju, čineći moje crteže što je moguće realnijim. Ovaj pristup ima za cilj pozabavi se i kritički promatrati ulogu slike danas i naglasiti njezin dvosmisleni karakter.“ (izjava autora o svom radu).

 Josip Vaništa
Crna crta na srebrnoj pozadini, 1961. – 63.
kombinirana tehnika

Ulje na platnu gorgonaša Josipa Vanište ( 1921. – 2017.) Srebrna crta na srebrnoj pozadini monokromna je površina po kojoj teče samo jedna linija. Kao muzika sastavljena samo od jednoga jedinog tona. Nema u njoj ničeg proizvoljnog, odluke su donijete na početku, zatim izvedene što se bolje moglo. Vaništa je zapisao: 'Izbjegavati i mali stepen iluzionizma. / Negacija slikarskog prilaženja. / Škola nije potrebna. Crtanje, crtačko iskustvo također. / Sredstva tradicionalnog slikarstva su nedovoljna... / Rukopis je nepotreban.
U poznatoj postgorgonskoj akciji Polaganju slike iz 1986. godine, tri gorgonaša - Josip Vaništa, Radoslav Putar i Marijan Jevšovar nose sliku Crna crta na srebrnoj kroz šumu da bi je ostavili u zimskom pejzažu. Slika je fotografirana u jedan od sljedećih dana. Na nju je napadao snijeg. Osobitost slike potencirana je okolišem. Neobična i apsurdna situacija je toliko poetična da se pitamo jesu li soba ili muzej baš prirodna okolina slike? Mogli bismo dalje razmišljati o nestajanju slike (u bjelini), o njenom odlasku u Ništa, o imaterijalnom senzibilitetu koji nalazimo prisutnim u većini Vaništinih djela.'
Branka Stipančić

Julije Knifer
AP XP, 2003.
Akril na platnu

Julije Knifer je nedvojbeno jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća, ujedno i rođeni Osječanin. Kao pripadnik skupine Gorgona koja je djelovala od 1959. do 1966. godine te sudionik pokreta Novih tendencija, Julije Knifer je svojim dosljednim redukcionizmom obilježio hrvatsku umjetnost druge polovice dvadesetog stoljeća. Još u prvim radovima-autoportretima, nastalim u razdoblju od 1949. do 1952., prije Kniferovog upisa na ALU, moguće je nazrijeti put kojim će kasnije krenuti Knifer. Te je crteže umjetnik stvarao svakodnevno, olovkom, uvijek na istom formatu, bilježeći gotovo uvijek isti izraz lica i ne inzistirajući na psihologizaciji.
Prema Kniferovim riječima, „ono što sam pri tom otkrio, bilo je da to više nije autoportret nego prije svega jedan monotoni ritam... Iz tog ritmičkog slijeda opazio sam kako ne želim raditi pojedinačnu sliku, djelo koje bi bilo samo sebi dovoljno. Svoj crtež, svoju sliku shvaćao sam kao da su tek jedno u nizu sličnih djela“. Na ovakvo shvaćanje umjetničkog puta znatno je utjecala serijalna glazba koju je u tom razdoblju, posredstvom tada osnovanoga Muzičkog biennala Zagreb, slušao Knifer, kao i izjava Igora Stravinskog o glazbi kao ritmu, koja je motivirala Knifera da u konačnici svoje slikarstvo svede na ritmičnu izmjenu crnih i bijelih, vertikalnih i horizontalnih ploha.
Prvi meandri nastaju u razdoblju 1959./60., kao izraz krajnje redukcije, težnje stvaranju anti-slike ali i svojevrsne kontemplativnosti. Tom je motivu, prema vlastitim riječima, kao „eskalaciji jednoličnosti i monotonije“, umjetnik ostao vjeran do kraja života, unoseći, kao što kaže Zvonko Maković: „minimalne, ali likovno značajne razlike unutar jedne iste formule“. Primjeri takvih razlika su unošenje plave, zlatne i sive boje u razdoblju od 1968. do 1970. Godine 1976. Knifer započinje ciklus crteža sve većih dimenzija, kojima želi postići što jači intenzitet crne, odnosno „istjerati svjetlost“. (J. Bubaš)

Edo Kovačević
Ptice i trešnje, 1961.
Ulje na platnu

Edo Kovačević (1906. – 1993.) bio je akademski slikar i kao član skupine "Zemlja" i u tom razdoblju u njegovim djelima kulminira modri ton. Radio je pastele i tapiserije te kazališne scenografije. Posebno poznate su njegove zagrebačke vedute – najčešće su to pusti prostori, ulice bez ljudi, od periferije prema centru. Kako je to opisao Radovan Ivančević: „Perifernoj i skromnoj stvarnosti grada prišao je slikarski rafinirano, našu još nerazvijenu urbanost izrazio je visoko urbaniziranim senzibilitetom modernog europskog umjetnika“. Uz vedute slikao je često i rado mrtve prirode i pejzaži – koloristički kontemplativni, pojednostavljenih oblika no sa značajnim emocionalnim nabojem tišine i smiraja kao u tihoj kontemplaciji.
Ivanka Reberski piše u katalogu velike retrospektive priređene u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 2006. godine: Stupajući na likovnu scenu kao slikar odgojen u duhu naprednih ideologija novoga realizma (u slikarskoj klasi Vladimira Becića na zagrebačkoj ALU) i jedan od aktivnih sudionika najznačajnijih umjetničkih formacija kojima je hrvatsko slikarstvo od tridesetih godina nadalje uspostavljalo autohtonu liniju modernističkih izričaja, Edo Kovačević je u svoju slikarsku evoluciju pošao s pozicija angažiranog umjetnika, priključivši se na samom početku grupi Zemlja (s kojom je izlagao od 1932. do 1935. god.). No, za umjetnika kojemu je motiv bio stav i intimna biografija, a »slikarstvo i moralni čin«, pitanje pripadnosti radikalnoj ideologiji socijalnog »zemljaškoga« programa i robovanje načelima modernosti, pokazat će se ponajprije kao prvorazredno moralno pitanje humane pobune nošene na krilima buntovnoga europskoga humanizma. Ali i kao temeljno estetsko pitanje izraživanja ljudske i umjetničke slobode kojom će se taj početni snažan kreativni impuls kritičke svijesti na osobit način odraziti na njegov stvaralački i ljudski habitus, obilježen estetikom poetskoga realizma.“

Edo Murtić
Zelena, crvena i plava točka, 1963.
Ulje na platnu

Edo Murtić, naš poznati slikar i grafičar jedan je od osnivača grupe Mart (1957). U svojim umjetničkim počecima slika interijere, portrete, mrtve prirode na tragu kolorističkog intimizma i realizma. Za vrijeme putovanja u SAD i Kanadu 1951. godine susreće se po prvi puta sa tadašnjim najaktualnijim tendencijama apstraktnog ekspresionizma po uzoru na američkog slikara Jacksona Pollocka i nakon putovanja njegov se slikarski rukopis mijenja i on se opredjeljuje za apstrakciju. Ranih 1960ih godina ostvaruje veliku sintezu kolorističke ekspresije i snažnog liričnog znaka. Naša je slika upravo iz ovog perioda. Snažne bolje – zelena, crvena i plava – naglašava pastozno crnila u centralnom planu platna. Kako kaže Igor Zidić: „Apstraktna Murtićeva djela, ostvarena u bogatoj, složenoj tehnici, o kojoj će se uskoro pričati kao što se sada govori o nedostižnoj spremi starih majstora, zauzela su u bitnom, govoreći grosso modo, zanemarujući pojedinosti, vrijeme i prostor posljednjih petnaestak godina njegova života. Finale je, kao što smo u više navrata isticali, bio vrlo dojmljiv: snagu je, sabranost, tehničku izvrsnost, ali i nezamućenu svoju viziju očuvao, pa i usavršavao, do zadnjih dana. Golemi je raspon njegova životnog lúka od približno 65 do 70 godina neprekinutoga rada. Bio je slikar, grafičar, grafički dizajner, kipar, scenograf, radeći u svim grafičkim i slikarskim tehnikama, izražavajući se i u tapiseriji, emajlu, zidnom slikarstvu, vitražu i mozaiku, oslikavajući goleme dekorativne površine, izrađujući nacrte sakralnoga karaktera. Odrastajući u svijetu socijalnih i ideoloških prijepora, sukoba i velikih ratova, zaključio je svoju životnu putanju u vrijeme kad su mnogi promicatelji ideologija i ideologijskih svjetonazora još živi, ali su političke ideologije i ideološki mitologemi dočekali definitivnu profanaciju i konačan pad.“

Frano Šimunović
Veliki kamenjar, 1963.
Ulje na platnu

Najpoznatiji slikar dalmatinske zagore, Frano Šimunović, u fundusu MLU je predstavljen sa svojim najpoznatijim motivom – kamenjarom. Nakon studija na zagrebačkoj akademiji usavršavao se u Madridu, kopiranjem Velazqueza i Goye. Posebno ovaj potonji postaje veliki likovni utjecaj na mladog slikara koji nakon boravka u Španjolskoj i vidljiv je u dramatičnim kontrastima kamenitog pejzaža Šimunovićeva zavičaja. Ješa Denegri to opisuje kao „da je u pitanju mnogo složeniji pokušaj traženja mogućnost i pogleda u samu jezgru one predmetnosti koja umjetnika neprestano zaokuplja, pogleda koji bi se, prerastajući neposrednu percepciju objekta, približio onoj esencijalnost i fenomena što čini temeljnu osobnost pejzaža kojem u se Šimunović svaki put nanovo obraća. ...Da bi bio bliži tim osjećanju prirodnost i ekspresije, Šimunović je snažnom i teškom gestom, koja strogošću svoje kretnje nema ničega srodnog s brzinom slikanja kod modernih »kaligrafa«, ostvario fakture što su po sugestiji svoje materijalnosti bliske i upravo primjerene onom bitnom fenomenu predjela koji slikar neprestano opservira.“

Zlatko Prica
Plodovi u krošnji, 1968.
Ulje na platnu

Zlatko Prica pripada probranoj grupi najvažnijih i najpoznatijih hrvatskih slikara druge polovice 20. stoljeća. Djelo u fundusu MLU-a je tipično za umjetnikov ritam u plastičnim elementima koji dominiraju izraz. Slika je građena konkavno, konveksno, u snažnim bojama u apstraktnom prostoru. „Pricinoj težnji za iznalaženjem svoga izraza pripomogao je višemjesečni boravak u Indiji; to je iskustvo iniciralo duboke, bitne promjene koje upoznavanja s velikom tradicijom klasične indijske skulpture i slikarstva – kako na zidnim slikama, tako i na minijaturama. Umjetnik istančane ravnoteže reda i spontanosti, slikar koji je uvjerljivo, na jedinstven način, sintetizirao grafičke i kolorističke principe, Prica je bio na dobru putu da se trajno etablira u širim okvirima. U vrijeme mode pesimizma, nihilističkoga isticanja apsurda života, on je optimist, ali ne deklarativan, u ideološkom smislu, niti na agitpropovskoj liniji. Kada se novina tražila u okviru internacionalnih kretanja, on je ostao vezan uz lokalne motive, posezao je za likovnim rješenjima iz prošlosti slikarstva raznih tradicija te ih ugrađivao u moderan izraz.“ (Nikola Albaneže)