Zlatko Kozina rođen je 1968. u Slavonskom Brodu. Diplomirao je Filozofskom fakultetu u Rijeci na Odsjeku za likovnu umjetnost 2000 godine. U svom radu problematizira paradokse teorijskih i praktičnih implikacija svijeta umjetnosti u cjelovitom prostorno-vremenskom kontinuitetu. Zaposlen je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku u zvanju izv.profesora. Svoj je rad prezentirao na brojnim grupnim i samostalnim izložbama te objavio dvije knjige kratkih eseja (Odgajanje pogleda, 2013., Tijelo kontinuiteta, 2020.)Živi i radi na potezu Slavonski Brod – Osijek.

Zlatko Kozina was born in Slavonski Brod in 1968. Graduated from the Faculty of Philosophy of the University of Rijeka at the Fine Arts Department. na Odsjeku za likovnu umjetnost 2000 godine. Throughout his work Zlatko Kozina problematizes the paradoxes of theoretical and practical implications of the world of art within the continuity of space and time. Kozina currently works at the Academy of Arts and Culture in Osijek as an associate professor.He presented his work in numerous group and solo exhibitions and published two books of (short) essays (The Upbringing of Views, 2013., and The Body of Continuity, 2020.) Lives and works between Slavonski Brod and Osijek.

Zlatko Kozina
Simmetry, that's what counts!, 2024.
akril na papiru / acrylic on paper
146 x 113 cm

Prije svega, ishodišna točka za rad naveden u naslovu bila mi je slika Kazimira Maljeviča "Crvena kuća" (1928. – 30.), a kojemu je opet (treba i to reći) potrebni impetus za njegov rad bila slika Giorgia de Chirica "Crveni toranj". I kao što se u prirodi svaki oblik života „žrtvuje“ (kada se stablo u šumi sruši od starosti,ono postaje humusom, nužnošću kako bi se život nastavio i dalje odvijati), jednako se tako i svaka povijesna sekvenca, stil ili izum žrtvuju za one nadolazeće koje će „produžiti“ ono prethodno na neočekivan način. U tom smislu, naslikani "White Cube" (sinonim za galerijski prostor) ne slijedi Maljevičevu strategiju u namjeri, nego tek koristi neke formalne likovne elemente. Također, na istom tragu, naslikano  crveno nebo u gornjem dijelu slike (djelomično aludiranje na Munchov čuveni "Krik") kao i repeticija krivulja u donjem lijevom dijelu slike (aluzija na futurističko vizualiziranje zvuka) otkrivaju ono ključno, a to je (premda mnogi to nevoljko priznaju): „The past is not what it was“ uvijek zahtijeva institucionalnu potvrđenost. 

The impetus of this work can be attributed to Kazimir Malevich's Red House (1928-30), which itself was influenced by Giorgio de Chirico's The Red Tower. And just as in nature every form of life is “acrificed“ (when a tree in the forest falls from old age, it becomes humus, a necessity for life to continue), so too does every historical sequence, style, or invention sacrifice itself for those that will  come that will “build upon“ the past in unforseen ways. In this sense, the painted "White Cube" (a synonym for gallery space), while borrowing certain formal artistic elements, does not follow Malevich's strategy in its underlying purpose. Similarly, the painted red sky at the top of the painting (partially alluding to Munch's famous The Scream) and the repetition of curved lines in the lower left part of the painting (alluding to the futuristic visualization of sound) unveils the core idea, which is (although many reluctantly admit it): “The past is not what it was“ always requires institutional confirmation.