#nevidljive je umjetnička intervencija koju su pokrenule Milijana Babić, Branka Cvjetičanin, Tajči Čekada, Nadija Mustapić i Nika Rukavina, povodom riječke edicije međuinstitucionalne izložbe Vidljive u MMSU Rijeka 2023. godine, a kao reakciju na tretman umjetnica koji nije bio adekvatan paroli koja je konceptom izložbe zastupana. Intervencija se nastavlja, jer pitanje vidljivosti autorica nadilazi slučaj jedne izložbe, otvarajući prostor za dionike kulturno-umjetničke scene kako bi artikulirali svoje uvjete vidljivosti kao preduvjete umjetničkoj autonomiji.
#theinvisibleones is an artistic intervention initiated by Milijana Babić, Branka Cvjetičanin, Tajči Čekada, Nadija Mustapić, and Nika Rukavina, in response to the Rijeka edition of the inter-institutional exhibition Visible at MMSU Rijeka in 2023. The intervention was a reaction to the treatment of female artists that was inconsistent with the exhibition's stated concept. The intervention continues as the issue of female artists' visibility extends beyond a single exhibition, opening up a space for stakeholders in the cultural and artistic scene to articulate their conditions for visibility as prerequisites for artistic autonomy.
#nevidljive, 2023. – 2024. / #invisibleones, 2023 – 2024
galerijske interaktivne instalacije, online Instagram profil #nevidljive u real time vezi s interaktivnom instalacijom / gallery interactive installations,online Instagram profile #invisible in real-time connection with the interactive installation
#nevidljive: 29. Slavonski biennale naziva “Institut nevidljivog – prostori percepcije” postavlja pitanja o umjetničkoj autonomiji, ulozi baštinjenja umjetničkog rada, ulozi izlagačkih ustanova, učinku institucija i kustoskih praksi na (ne)shvaćanje (suvremene) umjetnosti, vidljivosti umjetničkog procesa ... Slijedeći predloženu misao “životno i sudbinsko opredjeljenje“ nadovezujemo se pitanjem postoji li dijalog, te da li i na koji način sudjelujemo u procesima stvaranja institucija? Temelje li se ti procesi na pozicioniranju umjetničkih autonomija ili na kulturnim industrijama? Promišljajući pozicije autonomije i suovisnosti, intervencija #nevidljive predlaže prostor dijaloga na Instagramu potičući solidarnost između umjetnika/ica međusobno i umjetnika/ica i institucija, obostrano se emancipirajući u kontekstu feminističke misli.
#nevidljive: Umjetnička autonomija nije usamljen zadatak kulturno-umjetničkog radnika/ice. Umjetnička autonomija podrazumijeva i umjetničko političko-ekonomsko promišljanje načina postavljanja kritičkog diskursa spram odnosa umjetnost – (institucionalni) sustav.
#nevidljive: Vidljivost za autore/ice znači afirmaciju, a za rad ontološko određenje. Vidljivost vodi do adekvatnih uvjeta produkcije i izlaganja. Vidljivost znači umreženost, kontekstualizaciju, profesionalan i solidaran međuzavisni suodnos umjetnik/ica– institucija, umjetnost–sustav. Vidljivost znači honorar za umjetnički rad.
#nevidljive: Škartoc na glavi simbolična je gesta koja ukazuje na postojanje “staklenog svoda“ kada je u pitanju umjetnička autonomija.
#nevidljive: Intervencija #nevidljive prilika je svim nevidljivim umjetnicima/ama, kustosima/cama, kulturnim djelatnicima/ama da upišu svoje uvjete vidljivosti.
#nevidljive: Uzmi škartoc. Stavi ga na glavu. Stani pored znaka #. Napravi fotografiju. Podijeli na Instagramu, i po želji na drugim društvenim mrežama, uz obavezan ‘’tag’’ nevidljive_invisibleones. Ispod fotografije unesi #nevidljive #slavonskibiennale, a u komentar fotografije upiši svoje uvjete vidljivosti i moguća značenja vidljivosti u kulturi i umjetnosti (Vidljivost je...).
#invisibleones: The 29th Slavonian Biennale, titled Institute of the Invisible – Spaces of Perception, raises questions about artistic autonomy, the role of heritage in artistic work, the role of exhibiting institutions, the impact of institutions and curatorial practices on the (mis)understanding of (contemporary) art, the visibility of the artistic process... Following the proposed thought of “life-long commitment and destiny“, we continue with the question of whether there is a dialogue, and whether and how we participate in the processes of creating institutions? Are these processes based on positioning artistic autonomies or on cultural industries? Considering the interplay between artistic autonomy and mutual dependence, the #invisible intervention proposes a space for dialogue on Instagram, promoting solidarity among artists and between artists and institutions, fostering mutual empowerment within a feminist framework.
#invisibleones: Artistic autonomy is not an isolated task for a cultural worker. Artistic autonomy also implies an artistic, political, and economic reflection on how to establish a critical discourse regarding the relationship between art and the (institutional) system.
#invisibleones: Visibility for artists means affirmation, and for their work, it means ontological determination. Visibility leads to adequate production and exhibition conditions. Visibility means networking, contextualization, and a professional and solidary interdependent relationship between artists and institutions, art and the system. Visibility means a fee for artistic work.
#invisibleones: Wearing a paper bag is a symbolic act that underscores the 'glass ceiling' hindering artistic freedom.
#invisibleones: The Intervention #invisible is an opportunity for all invisible artists, curators, and cultural workers to articulate their own terms for visibility.
#invisibleones: Take a paper bag. Put it on your head. Stand next to the # sign. Take a photo. Share it on Instagram, and if you like, on other social media platforms, with the mandatory tag @nevidljive_invisibleones. Hashtag your photo with #invisibleones #slavonskibiennale, and in the caption, share your thoughts on what visibility means to you in the context of art and culture (Visibility is...).
