O instituciji
Muzej likovnih umjetnosti specijalizirana je muzejska institucija koja se bavi prikupljanjem, čuvanjem, istraživanjem i prezentiranjem umjetničke baštine u rasponu od baroka do recentnog stvaralaštva. Fundus Muzeja podijeljen je na nekoliko zbirki čiji sadržaj čine slike, crteži, grafike, skulpture i medalje 18., 19., 20. i 21. stoljeća. Temelj muzejskog fundusa čine djela od kojih mnoga imaju kapitalnu važnost za hrvatsku likovnu baštinu od sredine 18. st. do danas, a po kojima je osječki muzej, kao muzejska ustanova regionalnog središta, najpoznatija i najpriznatija. To se, prije svega, odnosi na djela stranih majstora kasnog baroka, klasicizma i romantizma, potom prve generacije hrvatskih pejzažista i portretista sredine 19. stoljeća te djela s prijelaza u 20. stoljeće i njegove prve polovice, kada se utemeljuje hrvatsko moderno slikarstvo. Nadalje, tu su i djela klasika hrvatskog neomodernizma i suvremene umjetnosti, za sad bez željenog opsega, no bez sumnje s vjerodostojnim kvalitetom. Najopsežniji i najvrjedniji dio muzejskog fundusa čine zbirke slika. Upravo je zbirka slika Muzeja likovnih umjetnosti jedinstvena u hrvatskoj po broju i vrijednosti umjetnina koje su bile u vlasništvu slavonskih velikaških obitelji iz 18. i 19. stoljeća. Ta djela čine vrlo vrijedan dio nacionalne kulturne baštine, koji ulazi i u srednjoeuropski kulturni korpus. Pored toga, u Muzeju je zastupljen najširi raspon svih osječkih umjetnika, pretežno prve polovice 20. stoljeća, te najveći dio njihovog likovnog stvaralaštva. Izložbeni program, kao najprisutniji oblik djelovanja Muzeja likovnih umjetnosti, ima svoja uporišta u predstavljanju likovnih stvaralaca grada i regije, nacionalne baštine, te njegovanju međunarodne suradnje, posebno sa susjedima i inozemstvom u najširem smislu. Uz samostalne i retrospektivne izložbe Muzej tradicionalno organizira sljedeće likovne manifestacije: Slavonski biennale, Memorijal Ive Kerdića – Triennale hrvatskog medaljarstva i male plastike, te Dane grafike.

https://podest.ipu.hr/islandora/object/ipu%3A16
https://www.bib.irb.hr/1058685

Povijest
Historijat Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku vezan je uz Muzej Slavonije, iz kojega je izdvojena zbirka slika koja će predstavljati temelj buduće Galerije likovnih umjetnosti, odnosno današnjeg Muzeja. Ta je zbirka nastala posebno nakon Drugog svj. rata, preuzimanjem kolekcija iz nasljeđa vlastelinskih dvoraca osječke okoline, i već tada brojala je blizu 500 djela, među njima i takva visoke, evropske umjetničke vrijednosti. Ubrzo se pokazala se potreba da se slike izdvoje i javno predoče građanstvu, pa je 1948. godine zaslugom dr. Josipa Bösendorfera iz postojećeg materijala učinjen prvi samostalni postav u galerijskom smislu, smješten u zgradi na Europskoj aveniji 24. No vijek trajanja ove galerije, koju je postavio Josip Leović, bio je vrlo kratak; već nakon pet mjeseci sav izloženi materijal morao je biti vraćen u Muzej Slavonije, jer su izložbene prostorije bile potrebne u druge svrhe. U sklopu fundusa Muzeja Slavonije zbirka ostaje do 1952. godine, kada dobiva prostorije u bivšoj županijskoj zgradi, nasuprot HNK-u, u današnjoj Županijskoj ulici.

Ta je galerija, izvedena po muzejskoj koncepciji Zdenke Munk i postavljena od osječkih umjetnika Josipa Leovića i Jovana Gojkovića, poprimila reprezentativni karakter i predstavljala za grad Osijek instituciju visokog kulturnog ranga. Godine 1954. dolazi ujedno i do izdvajanja Galerije slika iz sastava Muzeja Slavonije i do njezinog osamostaljenja s prvim v. d. upravitelja, slikarom Jovanom Gojkovićem.

 Još prije toga, 1953. godine, izdan je prvi katalog galerije, kojeg je uredio J. Gojković. Godinu dana nakon osamostaljenja i izdvajanja, Galerija slika je morala naglo napustiti svoje prostorije i prekinuti s radom, jer su to nalagale nove potrebe za tim prostorijama. Godine 1955. je zatvorena, a njezin fundus, sada već preko 1000 jedinica, smješten je i uskladišten na novim mjestima i raznim tavanima, često nepodobnim za ovakve svrhe. Kao samostalna institucija Galerija nije doduše ukinuta, administrativni dio smješten je u jedan prostor Muzičke škole, ali je ondje tek vegetirala. U međuvremenu, nakon smrti J. Gojkovića, 1957. na njegovo je mjesto imenovan Drago Dodigović, povjesničar umjetnosti.

Pojedine izložbe iz muzejskog fundusa bili su znaci opstojanja Galerije, i one su ponovno svratile pozornost na njezino umjetničko blago, što je urodilo i plodom, osobito zauzimanjem slikara i akademika Ljube Babića. Obiman i kvalitetan umjetnički fundus više se nije moglo držati skriven i rasturen, te se pristupilo adaptaciji zgrade u Europskoj aveniji 9, gdje je taj materijal dobio dolično mjesto za prezentaciju javnosti. Ondje je 1964. otvorena Galerija likovnih umjetnosti, a istodobno je tiskan i katalog stalnog postava s predgovorom, kataloškim podacima i reprodukcijama. Na ovoj je adresi muzej dobio svoje stalno boravište, te ovdje postoji i danas, razvijajući sve veću muzejsku, odnosno sabiračku, izložbenu, umjetničko-edukativnu i istraživačku djelatnost. Godine 2014., naziv muzeja Galerija likovnih umjetnosti promijenjen je u Muzej likovnih umjetnosti. Na žalost, prostorni kapaciteti zgrade u kojoj je Muzej smješten ne udovoljavaju više potrebama koje zahtjeva njegov današnji opsežan i dinamičan izložbeni program. Suvremeni kustosi susreću se sve više s problemom nemogućnosti istodobnog funkcioniranja povremenih izložbi i stalnog postava, kojeg se mora skidati pri dolasku svake veće izložbe.

Zgrada
Zgrada Muzeja likovnih umjetnosti nalazi se na Europskoj aveniji, reprezentativnoj secesijskoj i historicističkoj arhitektonsko-urbanističkoj cjelini grada Osijeka. Izgradnja ovog urbanističkog poteza, koji povezuje Gornji grad i Tvrđu, započela je u posljednjim desetljećima 19. stoljeća – u vremenu od 1883. do 1900. izgrađena je južna strana tadašnje Chavrakove ulice (danas Europska avenija), gdje su podignute reprezentativne historicističke slobodnostojeće stambene zgrade s predvrtovima – među ostalima i neorenesansna zgrada dr. D. Neumana, današnji Muzej likovnih umjetnosti. U prvom desetljeću 20. st. izgrađena je i sjeverna strana ulice, s raskošnim secesijskim stambenim gradskim palačama s predvrtovima i ukrasnim željeznim ogradama. Izgradnjom Europske avenije, Osijek je dobio reprezentativno arhitektonsko i urbanističko obilježje srednjoeuropskog grada. 

Zgrada današnjeg muzeja podignuta je 1895. godine, prema projektu arhitekta Josipa Vancaša (1859.–1932.). Izgrađena je kao obiteljska kuća za osječkog odvjetnika dr. Dragutina Neumana, utemeljitelja kluba hrvatskih književnika i umjetnika (na istočnom pročelju zgrade nalazi se spomen-ploča s njegovim portretom, postavljena 1930.). 

Gradnja je započela na istočnom dijelu parcele, gdje nastaje ugaoni katni objekt, s istočne strane omeđen današnjom Neumanovom ulicom, a sa sjeverne Europskom avenijom. Tlocrtna dispozicija objekta određena je urbanističkom zadanošću prostora ulice, pa se tako mogu razlučiti dva velika građevna korpusa – onaj glavni, okrenut prema aveniji te dodatni, koji mu je dijagonalno pripojen. Sukladno historicističkom oblikovanju prostorne kompozicije, velike prostrane sobe gledaju prema ulici, dok su manje, pomoćne prostorije okrenute prema dvorištu. Vanjsko oblikovanje zgrade slijedi historicistički princip pozivanja na uzore arhitekture prošlosti, u ovom slučaju obraćanja primjerima talijanskih renesansnih palača.

Dosljednost preuzimanja takvih kompozicijskih rješenja i arhitekturalnih motiva odgovara strogom historicizmu. Sklad, jasnoća i osjećaj za mjeru renesansnog izraza najzornija je na glavnom, uličnom pročelju zgrade, naglašenom centralnim rizalitom, a rastvorenom velikim biforastim i triforastim otvorima, ravno zasvedenim u prizemlju, a lučno na katu. Pročelja se završavaju frizom s reljefnim ukrasom u terakoti, te snažno istaknutim potkrovnim vijencem, kojega nosi niz dekorativnih konzola, također od terakote. Zgrada ima dva ulaza; glavni, naglašen centralnim rizalitom sa zabatom na zapadnom bočnom pročelju, te sporedni ulaz s južne dvorišne strane. Rizaliti i uglovi objekta vizualno su naglašeni kvadrima koji „simuliraju“ gradnju kamenom rustikom.  Prostrano dvorište zgrade ograđeno je od strane ulice visokom ogradom od kovanog željeza, vrhunskim radom umjetničkoga obrta. U dvorištu se nalazi pomoćni niski objekt, „vrtna kuća“ rađena po istom stilskom obrascu kao i glavni objekt. Od vremena izgradnje zgrada je više puta mijenjala svoju namjenu i vlasnike. Prije Drugog svjetskog rata bila je obiteljska kuća dr. Dragutina Neumana. Nakon toga prelazi u vlasništvo obitelji Pfeiffer. Poslije rata bila je stambeni prostor u kome je živjelo više obitelji, da bi potom bila adaptirana za Ženski đački dom, i kasnije za Đački dom učenika Tehničke škole. Godine 1963. namijenjena je Galeriji likovnih umjetnosti, Osijek, današnjem Muzeju likovnih umjetnosti. Zgrada ima 460 m² izložbenog prostora, 150 m² radnog prostora i 85 m² suvremeno uređenih depoa. 

Rekonstrukcija i dogradnja muzeja
Zahvaljujući sredstvima iz fondova Europske unije, odobrenima za planiranu izgradnje nove muzejske zgrade, Muzej likovnih umjetnosti u vrlo bliskoj budućnosti očekuju temeljite promjene. Promjene, što vode k „novom muzeju“ – muzeju koji će djelovati u novom prostoru, s novim muzeološkim konceptom i s novim stalnim postavom. Nakon izdvajanja Galerije likovnih umjetnosti iz sastava Muzeja Slavonije i njezina osamostaljenja kao autonomne muzejske institucije 1954. godine te nakon njezina otvaranja deset godina poslije na Europskoj aveniji br. 9, adresi na kojoj se nalazi danas, gdje se ovaj muzej afirmirao i dokazao kao jedan od ključnih punktova kulture i umjetnosti ne samo grada Osijeka i Slavonije, već i na nacionalnoj razini, projekt rekonstrukcije i dogradnje Muzeja likovnih umjetnosti postaje najvažniji događaj u povijesti ove ustanove, ali jednako tako postaje od esencijalne važnosti i za sam grad Osijek kao grad kulture i umjetnosti.
Prvi koraci pri planiranju adaptacije i dogradnje muzeja poduzeti su zahvaljujući inicijativi ravnateljica Muzeja mr. sc. Branke Balen, Leonilde Conti te Jasminke Mesarić, a autori idejnog projekta rekonstrukcije i dogradnje Muzeja likovnih umjetnosti, arhitekti Branimir Kljajić i Goran Jagić, osmislili su i razradili iznimno kvalitetan projekt, koji će funkcionalno i estetski udovoljiti svim onim zahtjevima koje pred jednu suvremenu, specijalističku muzejsku ustanovu postavljaju specifični uvjeti njezina funkcioniranja i potrebe suvremenoga vremena. Planiranim zahvatom rekonstruira se postojeća zgrada na način da se njena cjelokupna površina stavlja u funkciju muzejskih prostora, a na ostalom slobodnom zemljištu u vlasništvu Muzeja izgrađuje se, sukladno važećem GUP-u Grada Osijeka i posebnim uvjetima građenja, nova zgrada u kojoj se osiguravaju potrebni a nedostajući muzejski prostori. Dva goruća problema insuficijencije muzejskog prostora – vezana uz prostor za stalni postav te prepunjene depoe u kojima više nema mjesta za adekvatan smještaj rastućeg broja predmeta iz svih muzejskih zbirki – biti će riješena izgradnjom novoga objekta. Realizacija nove muzejske zgrade, kao interpolacije u dvorištu postojećeg objekta i s njom fizički povezane, planirana je tijekom sljedećih nekoliko godina. Tako će stalni postav naći svoje mjesto u staroj zgradi, dok će u novoj jedan dio izložbenog prostora biti namijenjen segmentu stalnoga postava u kojemu se predstavljaju djela suvremene umjetnosti, a drugi postavljanju povremenih izložbi iz godišnjeg programa. Jednako važno, u projektu novog muzejskog objekta, koji udovoljava svim muzeološkim standardima, predviđeni su dovoljno veliki prostori za nekoliko odvojenih čuvaonica muzejske građe, ali i sve ostale muzejske sadržaje.