Voditeljica Valentina Radoš
Zbirka slikarstva druge polovice 20. stoljeća, tek je jednim dijelom cjelina sa slikarstvom prve polovice stoljeća.
Slikarstvo polovice stoljeća – četrdesete, kasne pedesete i početak šezdesetih –predstavlja niz slikara hrvatskog akademizma,koji će u različitim solucijama korespondirati s različitim slikarskim izazovima, čega su predstavniciIvan Tišov, Marijan Trepše, Dragan Beraković, Ferdo Kovačević, Edo Kovačević, Đuro Tiljak i Ivo Dulčić, sa slikom koja tek naznačuje njegov kolorizam. Ivo Šebalj i Slavko Šohaj će se gotovo potpuno približiti apstrakciji zajedno s Nikolom Trickom, nažalost gotovo nepoznatim slikarom iz Virovitice čije slike iz ciklusa Krošnji zapravo još čekaju kako bi ih se priklonilo malom ali dragocjenom krugu hrvatskog informela šezdesetih godina.
To je slikarstvo jakih slikarskih individualiteta u međuprostoru slikarstava novih pokretai slikarstva naglašene slikarske geste.
To je i onaj dio koji zbirku čini cjelinom do dijela kada se ona sukladno novoj slikarskoj praksi neomodernizma vidno i bitno mijenja a što je razlog muzeološkog razlaganja materijala na dva dijela. Slikarstvo je to tvrdog modernizmadjeljivo od predstavnika neomodernizma ili suvremene umjetnosti šezdesetih i početka sedamdesetih godina.
Taj donekle komorni materijal, više po sadržaju negoli formatu, slikara koji su svojim slikarskim jezicima umnogome otvorili i proširili obzore hrvatskog modernizma, tako da su ponajčešće nazivani jednostavno suvremenim slikarima, a čiji je jezički slikarski kontekst vrlo blizak pojmu novog modernizma ili neomodernizma.
Tu prije svega mislimo na slike složene i bogate slikarske imaginacije Slavka Kopača, doista remek djela iz njegova najboljeg razdoblja. Njima nasuprot kao jezički kontrasti su minimalistički crtež Julija Knifera, serigrafija apersonalne serijalnosti Ante Kuduza te grafika savršene novotendencijaške konstruktivističke jasnoće i preciznosti Ivana Picelja. Uz jednu posve nepoznatu apstraktnu sliku Antuna Mejzdića (Pejsaž, 1964), tu je i mjesto slikaru Miljenku Stančiću (Kuća bez broja) čiji zagonetni magični realizam ili ponajbolji hrvatski nadrealizam uopće, ima svoj potrebni mir kome će smjerno korespondirati Josip Vaništa s svojim crtežom (Miroslav Krleža, 1973.).
Ali, ova slika istodobno će biti i veza s Vaništinim slikama i pogotovo onom Crna crta na srebrnoj pozadini, 1961/1963. koja čini novu cjelinu, kao kontrast minimalističkog karaktera ove slike nasuprot jakoj gestualnosti apstrakcije šezdesetih godina čiji su predstavnici Ferdinad Kulmer, Frano Šimunović, Edo Murtić i Zlatko Prica, s ako nije suvišno napomenuti, ponajboljim (i ponajvećim) djelima iz svojih najboljih stvaralačkih razdoblja.
Značenje ovih Vaništinih slika svojevrsna je metafora šireg značenja. To su naime slike kojima ovaj slikar briljantno demonstrira dvojnost modernog i suvremenog; crtež je iskaz njegova deklarativnog neotradicionalizma nasuprot spomenutoj slici samozatajnog ali i neskrivenog neoavagardizma kome je kao duh Gorgone u biti jedan od rodonačelnika.
Slikarstvo sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina dio je zbirke u krajnje rasutoj formi s osloncem na pojedine posve individualne umjetničke poetike što materijal zbirke čini necjelovitim obzirom na važnost te umjetničke prakse, no zbirka je u procesu formiranja pa će se njezina vrijednost povećavati u vremenu koji slijedi.