(Bijeljina, 30. I. 1931.)

Diplomirao kiparstvo 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Vanje Radauša. Na Akademiji fakultativno studirao grafiku. Nakon završenog studija vraća se u zavičajne Vinkovce, gdje od tada stalno živi, razvivši zapaženu umjetničku, pedagošku i kulturnu djelatnost. Od 1978. do 1999. godine predavao je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, gdje je umirovljen u zvanju redovitog profesora. Tijekom šest i pol desetljeća umjetničkog stvaranja u skulpturi, grafici, crtežu i medaljerstvu izlagao je na pedesetak samostalnih i gotovo dvije stotine i osamdeset skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je nekoliko grafičkih mapa. Kiparstvo i grafika neraskidivi su segmenti cjeline opusa Antuna Babića. U oba likovna medija čvrsto je opredijeljen za figuraciju, a u kiparskom izričaju za volumen kao temeljni idiom govora forme. Eksponirajući egzistencijalističkim rakursom apsurd ljudskoga postojanja, uz sardonični humor kao jedno od važnih izražajno-poetskih sredstava, tematski je sklon osamljenom liku čovjeka i duboko je usađen u tlo i podneblje u kojemu živi i stvara. Oblikovna i idejna koncepcija ljudskoga lika kod Babića se zasniva na gruboj izražajnosti, ekspresivnosti, groteski i šaljivoj ironiji.

LIT.: Maroević (2002.); Zec (2015.)