(Slavonski Brod, 4. III. 1919. – Zagreb, 27. XI. 1997.)

Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao kiparstvo 1944. u klasi Frane Kršinića i slikarstvo 1948. u klasi Marina Tartaglie. Karijeru je počeo kao slikar – slikao je pejzaže, mrtve prirode i portrete. Nakon prvotne figuralne faze slikarstvo mu se svodi na znak. Vrlo brzo opredjeljuje se za kiparstvo. Stvarajući kiparska djela, istodobno arhetipska i suvremena, zauzima istaknuto mjesto u hrvatskom suvremenom kiparstvu. Nadahnut izvornim utjecajima koje je pronašao u rodnoj Slavoniji (lokalna tradicija, ranoromanička skulptura u Rudinama) i na putovanjima po Europi 1955. – 1956., uspostavio je vlastiti kiparski jezik sažetih organskih oblika, snažne unutarnje dinamike i monumentalnosti. Najveći dio opusa izradio je u drvu. Radio je i u terakoti, bakrenom limu, bronci i gipsu, a posljednjih godina života radio je skulpture od papira. Tematski je bio vezan uz portrete, životinje i arhitekturu. U razdoblju od 1961. do 1985. godine predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bavio se teorijom i praksom likovne pedagogije te dječjega stvaralaštva. Godine 1993. darovao je Slavonskom Brodu veći dio svoga opusa za Galeriju Ružić i suvremenici (Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda).

LIT.: Šolman (1977.); Pejaković (1996.); Pejaković (1999.); „Branko Ružić“