(Zagreb, 8. VI. 1908. – Zagreb, 2. I. 2003.)

Diplomirao 1931. na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu u klasi Vladimira Becića i Ljube Babića. Nakon studija odlazi na studijski boravak u Pariz (1931. – 1932). Prvi put izlaže 1934. kao gost Grupe trojice (Becić, Babić i Miše). Godine 1935. zapošljava se kao crtač u Arheološkom muzeju u Zagrebu i na toj poziciji ostaje do umirovljenja 1965. Izlaže s Grupom hrvatskih umjetnika (1937., 1939. i 1940.) te na Venecijanskom biennalu 1942. Prvi put samostalno izlaže u Parizu 1952. Tijekom pedesetih godina druži se s umjetnicima Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem, koji u reduciranoj figuraciji nalaze zajednički likovni jezik. Osnivaju svojevrsnu novu Grupu trojice te izlažu od 1958. do 1961. Prvi put samostalno izlaže u Zagrebu tek 1968. u Modernoj galeriji, a za tu izložbu dobiva i godišnju Nagradu „Vladimir Nazor“ 1969. Šohajevo je slikarstvo subjektivno, intimističko i poetičko. Nadahnut Cézanneovom konstrukcijom kromatskih masa i Matisseovim kolorizmom, ostvario je djela uravnoteženih ritmova i osebujna kolorističkoga bogatstva. Stvarao je portrete, figuralne prikaze i aktove, pejzaže i mrtvu prirodu. Radio je crteže u boji, akvarele i gvaševe naglašene stilizacije i dekorativnosti.

LIT.: Valić (1979.); Zidić (2003.); Maroević (2004.); Švestarov Šimat (2020.); „Šohaj“