12. lipnja - 8. srpnja 2025.
Privremeni izlagački prostor Muzeja likovnih umjetnosti, Kapucinska 36
Kustosi izložbe: Anja Kindl, Mateja Moser, Valentina Radoš, Ivan Roth
Autori izložbe: Anja Kindl, Mateja Moser, Valentina Radoš, Ivan Roth
„Slikar ne bi trebao slikati samo ono što ima pred sobom, već i ono što vidi u sebi. Ako ne vidi ništa u sebi, onda bi trebao prestati slikati ono što je pred njim.“ Slavna uzrečica Caspara Davida Friedricha koja, ne samo da sažima filozofiju velikog njemačkog slikara, već je i načelo čitavog pokreta kojemu pripada – romantizma. Romantizam je, u osnovi, pokret XIX. stoljeća i jedna je od stilskih pojava u povijesti umjetnosti koja se opire definiciji s nemjerljivošću kao temeljnim elementom romantičarskog slikarstva. Ipak, u toj romantičarskoj žudnji za beskonačnim prepoznaju se određeni obrasci u osjećajima, temama i slikarskoj metodologiji koji, koliko određuju romantizam, toliko ga čine bezvremenim. Upravo je pejzaž jedan od tih obrazaca kao najzastupljenija tema romantizma, bilo da je idealni, herojski ili objektivan, promatrački, prepoznat je kao idealni posrednik emocije i postao epitom romantičarske dominacije osjećaja nad razumom. Romantični pejzaž naglašava monumentalnost i uzvišeni karakter prirode, njezinu nadljudsku snagu te prestaje biti kulisni prikaz krajolika, a postaje subjekt, nositelj misli, emocija i osobne vizije svijeta, obojena pozornica unutarnjih stanja. Romantičari pejzaž koriste kao sredstvo introspekcije kojim kroz atmosferske efekte, simboliku svjetla i beskonačnost prostora slikari izražavaju osjećaje tuge, melankolije, zanesenosti, strahopoštovanja, intime, tjeskobe,... Ti pejzaži predstavljaju poetske ideje pretočene u slike, emocije potencirane opresivnom tišinom prirode koja opterećuje dušu romantičara. Tako pejzaži, koji su mahom nefiguralni, paradoksalno postaju refleksija umjetnikova osjećaja, svojevrsni mentalni autoportret, a slikarski proces studija osobnih emocija.
Govorimo li o povijesnom aspektu romantizma, valja istaknuti da se on javlja kao reakcija na tadašnje društveno-političke procese u Europi. U kontekstu nacionalne povijesti umjetnosti najznačajniji predstavnik romantizma je, pripadnik tzv. Osječkog slikarskog kruga i zakleti slikar pejzaža, Hugo Conrad von Hötzendorf. Naklonjen ruinizmu, Hötzendorfovi pejzaži upravo u namjeri i planu jesu herojski, odnosno romantičarski u općem smislu, komponirani vrlo pažljivo slikanim elementima i štafažnim motivima poput pasa u trku ili ponekog putnika i konjske zaprege u prolazu šumom. Inzistiranje na detalju, kompozitna metoda slikanja, upečatljivi fluidni potezi i naglašena pedagoška dimenzija, slikarstvo s dualizmom realizma i idealizacije, koliko su odraz duha vremena, toliko su i rezultat slikareva tradicionalnog školovanja i zahtjeva lokalne sredine u kojoj je Hötzendorf djelovao i kao slikar i kao pedagog. Unatoč osobnim modifikacijama stila i prilagodbi lokalnoj sredini, Hötzendorfov opus jest najkompaktnija cjelina nacionalnog romantizma, sasvim jedinstvena u svojoj cjelovitosti, i jedan od najznačajnijih segmenata u fundusu Muzeja likovnih umjetnosti. Pored spomenutog Friedricha, definiciju romantizma pokušao je dati i veliki Charles Baudelaire koji je već sredinom 19. stoljeća, pored zajedničkih tema, formi i idejnih stajališta, istaknuo specifičan osjećaj doživljaja svijeta kao ključnu odliku romantizma. Emocionalna dubina i osobna refleksija u umjetnosti najavljuju razvoj Art Nouveaua, čiji su pojedini primjeri, poput dvostrane brončane plakete Le Mont Saint-Michel iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti, prožeti romantičarskom senzibilnošću. Iako je romantičarska medaljerska produkcija bila skromna, romantizam je unio promjene – umjesto klasičnih portreta, naglasak se stavljao na introspektivne i emotivne prikaze. Pravu prilagodbu donosi secesija, uvođenjem kvadratne forme plakete, pogodnije za pejzažne motive. Krajem 80-ih godina 19. stoljeća u Europi se javlja simbolizam – umjetnički pravac proizašao iz romantizma, utemeljen na subjektivnoj percepciji, introspekciji i bogatoj simbolici. Za razliku od prethodnih pravaca poput romantizma, simbolisti ne prikazuju emocije izravno, već kroz alegorije, mitove i snovite prizore, potičući promatrača na razmišljanje o unutarnjim svjetovima i skrivenim značenjima. Jedan od primjera iz fundusa Muzeja koji ilustrira postulate simbolizma je slika Dvorac (Štakorovac) Josipa Leovića. Djelo odiše tamnom, introspektivnom atmosferom: dvorac na slici djelomično je obasjan mjesečinom, dok okolna šuma nestaje u tami – ideja i izvedba nedvojbeno su simbolistički, dok pojedini dijelovi kompozicije posjeduju romantičarski senzibilitet. Leovićev Dvorac (Štakorovac) stoga nije samo primjer tipične simbolističke slike, već i most između dvaju srodnih umjetničkih pravaca – romantizma i simbolizma. Kroz svoj specifičan pristup boji, atmosferi i motivu, Leović uspijeva ujediniti emocionalnu dubinu romantizma s apstraktnim, introspektivnim i simboličkim elementima koji čine simbolizam. Aspekti i načela romantizma nisu ostala u prošlim vremenima, o njima, naime, živo svjedoče i djela suvremene umjetnosti. Iako spoj konceptualne umjetnosti i romantizma nije uobičajena pojava kojom se mnogi bave, to ne znači da je nepostojeći. Grafički list Pejsaž Ivana Doroghyja nam tako doslovno u jednoj riječi emanira čitav lanac konotacija; doživljenih kao i usvojenih. Kroz ispisana slova umjetnik nam opisuje što da vidimo kad i gledamo i čitamo, osjećamo, doživimo – i ne nužno samo sa mimetičke, dvodimenzionalne plohe pred nama. Davor Sanvincenti, s druge strane, svojim djelom Stabilni oksid postavlja pitanje koje je šireg obujma od osobnog poimanja određenog motiva ili teme. Promatrač po automatizmu učitava mogući scenarij i tehničku izvedbu fotografije, dok je „stvarnost“ u ovom slučaju sasvim racionalnog objašnjenja. No, ova oba slučaja su dokaz da umjetnost nije samo ono što nam dođe do mrežnice oka, već ono što se nalazi iza i unutar našeg vizualno-idejnog impulsa.
Već svega nekoliko primjera iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti dočarava kako je izražena individualnost u romantizmu rezultirala otežavanjem njegove definicije. Romantizam je, u osnovi, stanje duha i stoga, iako povijesno smješten u XIX. stoljeće, posjeduje transhistorijsku dimenziju – emocija i unutarnji nemir pronalaze vizualne jezike u svakom povijesnom trenutku. Preživljava kao osjećajna impresija manifestirajući se različitim oblicima izraza, bilo kroz apstrakciju ili intimističku gestu dok u suvremenim praksama, obilježenima konceptualnim tendencijama, romantičarski senzibilitet opstaje u vidu izraženih emotivnih i introspektivnih elemenata. Romantizam ima, dakle, karakter ideologije koja počiva na duševnome, a kao glavni alat koristi pejzaž, temu koja je (p)ostala vječna inspiracija umjetnicima, idealni posrednik kontakta unutarnjeg s vanjskim.
Iz teksta kataloga izložbe.
Kustoski tim Muzeja likovnih umjetnosti.
