Autor: Tomo Savić-Gecan
Kustosica izložbe: Valentina Radoš, muzejska savjetnica
Izložba Bez naziva, 2025. otvara se 25. rujna 2025. godine (četvrtak) u 19 sati u privremenom izlagačkom prostoru Muzeja likovnih umjetnosti na adresi Kapucinska 36. Autor izložbe je Tomo Savić-Gecan, a kustosica izložbe Valentina Radoš, muzejska savjetnica (MLU).
Kao dobitnik Nagrade Vlastimir Kusik na 28. Slavonskom biennale-u, autor predstavlja po prvi put svoj recentni rad u Osijeku, a MLU kroz promociju i izlaganje suvremene umjetnosti dodatno afirmira vlastitu muzejsku misiju i program.
O autoru izložbe:
Tomo Savić-Gecan rođen je u Zagrebu 1967. Akademiju likovnih umjetnosti u Milanu završio je 1993. Sudjelovao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima su izložbe u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu (1994.), Galeriji Kapelica u Ljubljani (1994.), Galeriji M6 u Rigi (1995.), Spaces Gallery u Clevelandu (1996.), Galeriji proširenih medija (s Julijem Kniferom) u Zagrebu (2005.), Bergen Kunsthall u Bergenu (2010.), Muzeju Jeu de Paume u Parizu (2010.), javnom prostoru Zuidplein u Amsterdamu i Muzeju suvremene umjetnosti u Eindhovenu (2016.), Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (Mali salon) u Rijeci (2017.), Galeriji Frank Elbaz u Parizu, 2023. Njegovi radovi predstavljeni su na skupnim izložbama u Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu (2001.), Nacionalnom muzeju Królikarnia u Varšavi (2001.), Tehničkom muzeju u Zagrebu (2002.), Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb (2002. i 2012.), Kunsthalle Fridericianum u Kasselu (2003.), Galeriji Apexart u New Yorku (2000. i 2007.), Muzeju PS1 u New Yorku (2004.), umjetničkom centru De Appel u Amsterdamu (2009.), Kunsthall Bergen u Bergenu (2010.), Muzeju Witte de With u Rotterdamu (2011.), (ON) begane Grond u Antwerpenu (2015.) itd. Sudjelovao je na velikim međunarodnim manifestacijama: Manifesti 3 u Ljubljani (2000.), 51. Venecijanskom bijenalu (2005.) i Taipei biennalu (2012.). Godine 2020. posvećena mu je retrospektivna izložba u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a 2022. predstavljao je Hrvatsku na 59. Venecijanskom bijenalu.
O kustosici izložbe:
Valentina Radoš je muzejska savjetnica u Muzeju likovnih umjetnosti gdje je voditeljica Zbirke slikarstva druge polovice 20. stoljeća (od 1945. godine do danas), Zbirke crteža i grafika druge polovice 20. stoljeća (od 1945. godine do danas) i Zbirke novi mediji (video, DVD, digitalna grafika, instalacije). Uži stručni interesi su joj umjetničke prakse 20. i 21. stoljeća te vizualne komunikacije. Od 2010. godine je kustosica Slavonskog biennale-a. Recentni autorski projekti su: 24. Slavonski biennale – Jednom jedan putnik; (MLU, 2014. –2015.); I was call you tomorrow – Krunoslav Stipeševič; (MLU, 2015.); Granice vidljivosti - 25. slavonski biennale, (MLU, 2016 –2017.), Ivan Faktor - Film koji samo ja gledam, (MLU, 2017.); Tarwuk - 20170621_141332 (2)., (MLU, 2017. –2018.); 26. slavonski biennale – Ravna ploča (MLU 2018.-19.); Davor Sanvincenti Zemlja će jednom biti sunce (MLU 2020); 27. slavonski biennale – Slika kao virus (MLU 2020.); Istočni grijeh (MLU 2021.); Kako su Frukovi radovi nastavili živjeti (MLU 2021.); Alignment – Miran Blažek (MLU 2022.); 28. slavonski biennale, Nove paradigme sreće – od osječke dade do suvremenog kaosa (MLU 2022.). Dobitnica godišnje nagrade Hrvatskog muzejskog društva u kategoriji za realiziranu izložbu u 2016. godini, za izložbu Granice vidljivosti – 25. Slavonski biennale. Članica je Udruženja likovnih kritičara AICA.
O izložbi:
”Slijedom Gecanova autorskog jezika, osječka se izložba konceptualno nadovezuje na izložbu iz 2018. godine u zagrebačkoj Galeriji Greta i komunicira s njom. Tada je bijela boja zidova te zagrebačke galerije bila mješavina dviju boja: boje koju oni inače koriste i boje koja se koristi za zidove u Galeriji 1646 u Den Hagu, u Nizozemskoj. Kako je napisao Boris Greiner – hrvatska i nizozemska izložba zapravo su dva dijela diptiha.
U bijeloj boji, koja u sebi sadrži boje četiriju prostora – prostora unutar kojih se umjetnost stvara, tumači, izlaže i čuva – sama je bit ove izložbe. Spajanjem tih prostora Gecan dovodi u pitanje ne samo tradicionalnu definiciju umjetničkog djela, konceptualno koliko i materijalno, već i procese vrednovanja umjetničkog rada. Iako često karakteriziran kao umjetnik koji izlaže čistu ideju, odnosno prazninu, ovdje shvaćamo da je taj opis tek djelomičan. Naše tumačenje rada oslanja se ipak na čiste i neupitne činjenice, koje ne ovise samo o očitom vizualnom ili opipljivom obliku pred nama. Umjetnička materijalnost, bez obzira na njezinu trenutačnu neuhvatljivost, i sada je prisutna. Korištenjem autentičnih i fizičkih fragmenata iz različitih prostora umjetnosti, Gecanov (anti)narativ postavlja pitanje što percipiramo kao umjetnički rad i kako ga vrednujemo, i kada ga „ne vidimo“. Kao i dosad u njegovoj umjetničkoj praksi, jedina informacija koju nam sam umjetnik prilaže jest rečenica koja, u ovom slučaju, specificira mješavinu boja. Taj nam narativni minimalizam dopušta estetsko iskustvo otvorenog početka i kraja – pozicionirajući ga istodobno unutar institucionalnih okvira Muzeja kao najstabilnije točke vrednovanja i prikazivanja umjetnosti i njezina teorijskoga narativa (teksta), koji je ovdje dodatno apstrahiran analizom umjetne inteligencije. Između tih dviju definirajućih točki, i s naglaskom na nevidljivo, neopipljivo i nestabilno, pitanja koja Gecan postavlja o komodifikaciji umjetničkog rada i slobodi čiste autorske geste doista rezonira.”
Iz teksta deplijana: Valentina Radoš, muzejska savjetnica
Izložba je financirana sredstvima Ministarstva za kulturu i medije te sredstvima Osječko – baranjske županije te će biti otvorena do kraja listopada, a moći će se pogledati radnim danom od utorka do petka u vremenu od 10 - 20 sati i subotom u vremenu od 10 – 13 sati u privremenom izlagačkom prostoru Muzeja likovnih umjetnosti na adresi Kapucinska 36.
