svibanj 2026. – kolovoz 2026.
redovno radno vrijeme Muzeja likovnih umjetnosti na adresi Europska avenija 9
Julije Knifer, svevremeni umjetnik osječkih korijena, svoj je život utkao u umjetnost, o čemu svjedoči i ova velika, impozantna izložba od iznimnog, ujedno i svjetskog značaja. Njegovi korijeni sežu iz Osijeka, u kojem se rodio i živio, pa sve do Pariza, gdje je živio i nastavio stvarati. Povodom 100 godina od njegova rođenja, njegova kći Ana Knifer, zajedno s Valentinom Radoš, ujedno je i autorica i kustosica ove izložbe.
Izložba je produkcija Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, a autorice i kustosice izložbe su Ana Knifer, kći umjetnika Julija Knifera, i Valentina Radoš, muzejska savjetnica Muzeja likovnih umjetnosti.
Radovi koji će biti izloženi u Muzeju likovnih umjetnosti dio su njegove ostavštine, a velik dio njih do sada nije bio javno izlagan. Što je za Knifera bio papir, što je bila sloboda te kako je nastao naziv ove izložbe, obrađeno je u katalogu kroz tekstove stručnjaka koji dugi niz godina proučavaju njegov život i rad.
Zvonko Maković, jedan od autora kataloškog teksta, koji je, između ostaloga, osobno poznavao Knifera, vjerno svjedoči o procesu nastanka njegovih radova, koji su, kako se može iščitati iz njegova teksta, vođeni kronološki poput dnevnika. Tako, između ostaloga, navodi: „Odgovorio sam spontano ono što sam prvo otkrio, a to je da u njima prepoznajem početke meandra. On se nasmijao i bio vrlo obradovan rekavši nešto poput „konačno da i to čujem“. U tim sam ranim radovima vidio nešto za što je i on smatrao da bi moglo biti početkom onoga iz čega će desetak godina poslije nastati meandar i nakon 1960. postati jedinim vizualnim motivom njegove umjetnosti.“
Janka Vukmir također je pisala o Kniferu i proučavala njegove dnevnike. U katalogu se osvrće na ono što je sam Knifer zapisivao, ističući: „Iako svoje dnevnike piše gotovo opsesivno, bez prestanka, i prema navodima njegove kćeri Ane Knifer, čak i za vrijeme nastave, dok predaje likovni odgoj u osnovnoj školi u zagrebačkom Gornjem Vrapču, sam Knifer kaže kako nikada nije mislio da će itko imati interesa te dnevnike čitati, a njemu je, kaže, pomalo dojadilo da te bilježnice ispunjava, pa je počeo crtati sredstvima pisanjaTa je napomena jako važna jer upravo njome sam Knifer dnevnike integrira u svoj likovni rad, dajući im mjesto radova na papiru, a ne samo tekstualnih bilješki i zapisa. Ali i raniji dnevnici, koji slijede linearnost crtovlja, svojim sistemom unosa podataka i strukturom oblikovanja također su unaprijed izabrana i određena forma, svojevrsna vizualna odluka.“
Svoje dnevnike Knifer naziva Banalnim dnevnicima, Dnevnicima koji to nisu ili Antidnevnicima, a nakon odlaska u Francusku naziva ih Journal Banal (Banalni dnevnik). Svi ti naslovi reflektiraju stavove koje Knifer iskazuje govoreći o svojoj umjetnosti.
Jedan od autora tekstova je i Tevž Logar, koji ističe kako je Knifer, uz ostale umjetnike 1950-ih godina 20. stoljeća, počeo unositi promjene u područje likovnih umjetnosti i uspostavljati različite umjetničke prakse. Logar navodi da kod Knifera nikada nije sve ono što jest, jer je vidjeti uvijek prekasno u odnosu na vrijeme koje se upisalo u djelo. Stoga je, umjesto na samu konstrukciju slike, potrebno usredotočiti se na značenje procesa meandra, koji izravno „ocrtava“ Kniferov stav prema slikarstvu i mediju slikanja.
Rattemeyer je zapisao: „Rad i karijera Julija Knifera nepovratno su isprepleteni s dolaskom do motiva meandra i njegovim desetljećima dugim usavršavanjem. Jedinstveni apstraktni oblik vertikalnih traka crne na bijelom ili bijele na crnom (s nekoliko primjera različitih boja, uglavnom plave i zlatne, kao kratkih pokušaja kromatske ekspanzije), povezanih tankim horizontalnim prugama kako bi se stvorila vijugava oslikana traka, definirao je većinu Kniferova zrelog rada koji je trajao od otprilike 1959./1960. do njegove smrti 2004. godine.“, a ostatak njegova teksta, kao i tekstove ostalih autora, moguće je pročitati u katalogu.
Valentina Radoš, muzejska savjetnica te ujedno autorica i kustosica izložbe, u završnom osvrtu, uzimajući u obzir promišljanja svojih kolega i duboko analizirajući Kniferov život i rad, ističe njegovo nasljeđe koje ostaje budućim generacijama na ponovno čitanje i interpretaciju. U svom tekstu navodi: „Stoga smo ovu izložbu naslovili Papiri – mjera slobode te smo koncepcijski fokus i analizu usmjerili na odnos Julija Knifera prema papiru predstavljajući radove u rasponu od najranijih do onih koje je radio pred sam kraj života. Među odabrane radove uključujemo velik broj autoportreta rađenih u vremenu prije upisa na Akademiju u Zagrebu, preko ranih radova u gvašu i pastelu u boji, kolaža iz 60-ih i 70-ih, zrele kasnije radove, dnevnike te širok izbor crteža koje je radio cijeli život. Crteži su bili Kniferova konstanta, a papir svetinja, uvijek uz njega i pod rukom – cijeli život željen, prikupljan, čuvan i recikliran u najvećoj mogućoj količini, najboljoj kakvoći i dimenziji.“
Izložba je financirana sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Osječko-baranjske županije. Bit će otvorena od 15. svibnja do kolovoza 2026. godine, a može se razgledati u redovnom radnom vremenu muzeja: od utorka do petka od 10:00 do 20:00 sati te subotom i nedjeljom od 10:00 do 13:00 sati.
